[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Samoća je moja sudbina

i od nje se ne mogu skriti.

Prati me poput vjerna psa,

samo što je neželjena.

Ubija polako i lijeka joj nema,

ako joj dopustim da ovlada mnome,

bitka je izgubljena.

Sve dobro u meni,

kao da je bezvrijedno,

ili ga nije ni bilo,

samoća baca u zaborav,

guši dušu i tijelo.

Ipak, ima nešto jače od nje,

a to je sjećanje.

Kad me samoća napadne,

u pomoć ga pozovem.

To sjećanje, što dušu i tijelo obnavlja,

zbog kojega vrijedi živjeti,

skriveno je u mom srcu,

a svaki dio života, ima svoju nišu.

Djetinjstvo je u jednom kutu,

to najdraže mjesto, često otvaram,

slobodan poput ptice letim,

iznad rijeke i livada

i dušu ljepotom napajam.

Zavirim u drugi kutak srca,

a tamo ljubav skrivena,

bilo ih je dosta

i svaka je blagoslovljena.

U nekom drugom kutu,

nešto drugo stoji,

čega se tu sve može naći,

teško mogu da izbrojim.

Zato, kada me samoća stegne,

ne očajavam,

sjećanje u pomoć pozovem,

a nju pošaljem u zaborav.

 

 

 

Autor Hugo1

Odgovori

Subscribe without commenting