[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Kuća navikla na samoću ili sam navikla na usamljenu kuću, tišina pleše,  sjene se šuljaju, noć dolazi kao olakšanje. Ne vidi je nitko kroz debele zidove tame i samo krošnja drveta ljulja grane po njenom krovu. Lišće pada sa jesenjom kišom, suze teku niz prozore. Ruka na staklu, dodir hladan i vlažan, usamljena kuća sanja sunce na oknu, ples na starom podu slike da ožive i paukove mreže pokidane… zrak mekan i čist… možda da otvori prozor i pusti koji list, usamljena kuća sanja…
Misli klize u noć…

Autor Tanja Tadic

Ova objava ima 3 komentara

  1. Treba biti znati nasmiješen u sunčanom danu punom boli.
    Moj svijet.
    Ne onaj zajednički koji dijelimo, sa drugim ljudima.
    Moj svijet, bez granica, moje tišine, moje grmljavine,
    moje bonace i oluje, svijet bez podjela,
    svijet bez skučenosti uma.
    Znaš, tamo se riječi poigravaju jedna sa drugom, mimo svakih pravila,
    kao i slike, sjećanja, snovi… Neki bi to nazvali ‘slobodna poezija’.
    Nije to.
    Nije bijeg… jednostavno, to je neki moj svijet, svijet kojeg svatko ima
    u nekim svojim nijansama.
    Moj svijet gdje se svjetlost bolno zabija u meso postojanja,
    tamo gdje si slab i malen,
    uživaš u senzualnom i zavodljivom plesu vlastite tame.
    Gladno otkidam krvavo i živo meso riječi koje su na raspolaganju.
    Na pladnju, oslobođene razloga, oslobođene emocija,
    svega onoga što nas čini robovima u ovom svjesnom svijetu,
    sve su to samo izlike i opravdanja, za tvoje suze i moj smijeh,
    za ono moje ”JA” u zajedničkom svijetu koje nije ništa drugo nego laž.
    Laž koja nam je saveznik u opstajanju…

Odgovori

Subscribe without commenting