[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Pogledaj u zvijezde,
ti mali čovječe što sa zemlje gledaš,
vidiš li kako jedna pored druge stoje,
toliko su blizu,
da kad pogled zamutiš sve u jednu kao da se spoje.

 

Tebi, mali čovječe,
kao i meni tako blizu jedna drugoj se čine,
ali istina je druga,
one miljama daleko jedna od druge svijetle i žive.

 

Jedna za drugu ne znaju,
misle da samo one mogu ovako da svijetle i žive,
u svojoj samoći za samoću ne znaju,
same se sebi one dive.

 

E sad čovječe,
skini pogled sa zvijezda,
ne živimo mi tamo,
i pogledaj u ljude.

 

Vidiš li čovječe,
ljude što jedni pored drugih prolaze,
toliko su blizu, čak se i dodiruju,
ali nikako da se osijete.

 

I sad ponovo pogledaj u zvijezde,
i ne, više na nebu nisu zvijezde,
zvijezde su postale ljudi,
i sve se odjednom u jedno spoje,
postanu jedno,
postanu zvijezda što samoća se zove.

Autor Bruno Dronjic

Rođen u Osijeku 11.3.1993. godine,gdje i živim.Trenutno studiram filozofiju i Hrvatski jezik i književnost na filozofskom fakultetu u Osijeku.Uz čitanje, pisanje je, ne samo hobi, već i način življenja. Poezija kao vježbalište misli i rijeći, otkriva neviđene predjele.

Ova objava ima 1 komentar

  1. Mislim da svatko u pjesmi treba pronači svoju pouku, tako da ti ne mogu reći ni da griješiš ni ne pjesma je sve rekla a sve ostalo su nagađanja pa čak i sa strane autora, hvala na čitanju, pozdrav 🙂

Odgovori

Subscribe without commenting