samo zrno prasine
korak za korakom
nestaje u sjeni magle
po podu staklenom
ostavljajuci latice zelene
svoje rascupane haljine
izgovaram rijeci u prazno
cekajuci povjetarac
da prati trag do tebe
da barem polovicu izgovori
umjesto mene
minuta za minutom
mozda sam trebao prestat odavno
nadati se
kao napuknuli plugovi
sto vise nisu u stanju
crnu zemlju orati
ostao sam, sam
u sivoj noci
s nekoliko zrnaca prasine
na usnama,prstima, kapcima
u mislima ti usne ljubeci…
“…ostao sam sam u sivoj noći…
PISANJE STIHOVA JE OSAMLJENIČKA PUSTOLOVINA