[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ponekad se osjećam tugom zaogrnuta,
kad me tvoje riječi zaobilaze,
kad do mene ne stižu,
kad kroz mene ne prolaze.
Ponekad poželim svoj najtužniji osmjeh obući
i nekud daleko,daleko otići,
hodati,lutati
i nikamo ne stići…
Ponekad zamišljam da sam čestica svemira,
da lebdim , nevidljiva ,
u odsjaju nemira.
Ponekad osjećam da nigdje me nema,
da ne pripadam ni u tvoja
ni u svoja vremena…
i poželim da sam baš ono
što nikada nisam smjela biti –
da samo sam krhka , ranjiva
i nježna žena.

Posted by shadea

This article has 11 comments

  1. Divno kao i sve… “da samo sam krhka , ranjiva
    i nježna žena.” Koliko god se trudila da budes izvana jaka i snazna poput bilo kog drugog,ostaje cinjenica da si ipak zena… da neizgovorene reci i ignorisanje probada kao bodez ili najteza rec. Pozdrav 😉

    • Probada sve Jelena a najviše život…a smješimo se i dalje,živimo i dalje…i pokušavamo biti jake dorasle životu…
      Hvala ti na prelijepom komentaru!
      Šaljem osmjeh pun sunčeve topline k tebi! 🙂

  2. Možda nema takvog pozdrava za mene Mirko…ali ima divnih riječi u tvojim mislima koje ispisuješ u komentaru.To je više nego što zaslužujem.
    Hvala ti na ovim prelijepim riječima!
    Šaljem pozdrav u tvoj dan i želim ti sunce u očima.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting