Imamo, neku ideju koja sine u smisao
Uz silni napor problem se jedan riješi
Uspješno što ju je netko dobro opisao
Kritički, a ne da subjektivno pogriješi!
Ako je u svijet primljeno to djelo naše
Time smo, tad drugome vrata otvorili
Bez obzira koja nam ti priznanja daše
Zlih smo zbog toga premnogo stvorili!
U stvaranju nečega neprijatelja tu ima
Jedan je suparnik dok se zavidnik krije
Netko te slavi najgori je koji ne poima
Suprotstavlja se, hvali da laži, prikrije!
U ljubomori skoro isto tako svake rane
Same emocije u obliku nekom, drugom
Koja boli, i melankoliju širi kroz grane
U srce, suru mržnju zavojitom prugom!
Moramo si pristojan život živjeti jedan
U kome nas, neće, niti u tragovima biti
Znati, svatko je važan, života vrijedan
U suprotnome, ne bi si mogli, oprostiti!
No ništa ni u zvijezdama neće izbrisati
Jednu običnu općenitu, ljudskiju misao
Niti će ikada itko moći negdje zapisati
Da ljubav, život, nemaju vječni smisao!
Epski, monumentalno. Potiče na razmišljanje, a onda odjednom:
No ništa ni u zvijezdama neće izbrisati
Jednu običnu općenitu, ljudskiju misao
Niti će ikada itko moći negdje zapisati
Da ljubav, život, nemaju vječni smisao!
lijepo.