[Ukupno:2    Prosječno:5/5]

Sama
u sobi punoj ljudi
od zvukova ne čujem svoje misli.

Sama,
ćutim…
Zvukovi negdje u daljini prelaze u šum.
Mrzim svaki slučajan dodir
dok prolazim kroz mnoštvo
nepoznatih lica.

Mislite da me znate…
O, u kako teškoj zabludi
živite svo vrijeme.
Ja sam vam potpuni stranac…
Sem moje maske, vi ne poznajete ni djelić mene.

Konačno slobodna
hodam kroz snijeg.
Pahuje nestaju u mojoj kosi,
svaka k’o uspomena
za tren se pretvori u suze kap.

Mi snijeg više ne volim,
jer me podsjeća koliko sam doista sama…
bez tebe…
tvog glasa…

Ne volim ni proljeća,
prve lepršave haljine,
ruže,
toplinu sunca…

Ne volim ni večeri jesenje,
šuškanje lišća pod nogama,
usamljene parkovske klupe,
prazne,
nijeme svjedoke prošlosti.

Ne volim jutra, jer njima započinje dan u kojem te nema.
Ni večeri mi nisu drage,
jer ćeš mi nepozvan doći u san.
Ne volim sazviježđa što na tvoje pjege liče,
ni vjetar u kosi
što poput tvojih prstiju mrsi je.
O kako ne volim cijeli ovaj svijet,
jer još uvjek, kao za kaznu, volim tebe…..

Autor Fallen Angel

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting