[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Nikada čovjek nije sam,

Ne može to biti,

Uvijek je u odnosima s nekim.

Često on je primoran

Sa sobom zboriti

O stvarima svojim velikim.

 

O mnogočemu što ga kopka

Ne može ni riječi reći

Niti svome najbližemu.

Tu se krije svijeta klopka

koji će se sav prepeći,

ali čovjek ne sm’je k njemu.

 

Čovjek koji nema svrhe,

Ima se osamiti u svojoj sobi

I pustiti iz sebe slutnje.

Mora gledati sjene mrke,

Spoznati da već je u dobi

Kada više nema šutnje.

 

Sjetiti se djetinjstva,

Kako je pametan bio,

A onda su ga naučili

Da to je sreća sva

I da je rano ostario.

Time su mu otrov polučili.

 

Duha Svetog čovjek ima,

Velikoga, dragogo Boga

Koji daje bistar um.

Pusti slutnju i pokaži svima

Da je tebi dosta toga

I da imaš zdravi razum.

 

Ako mogu bolesnici

Biti tako veseli i hrabri,

Zar to nije znakovito?

Zar ne bi onda mog’o i ti

Koji si u potragi

Prestati plahovito

 

Rezignirati i čekati?

Dobro znaš da u sebi

Nosiš znanje veliko.

Nemoj se dati ometati

Nego po potrebi

Skini sa sebe zlo.

 

Prvo, prvo to učini,

Nađi sebi samom greške

Koje nosiš već odavno.

Samo reci Istini

Da se vraćaš pješke

U svoje djetinjstvo.

 

Sam u sebi priznaj sve,

Nisi jadan nego zreo,

Nitko ti nije kriv.

Ti si rođen za velike

Poteze, ali te je omeo

Onaj koji nije živ.

 

Njega se riješi istog časa

I u jednom potezu:

Reci mu da ne postoji.

Ti si taj koji se jače glasa

U šutnji i na vezu,

Ti si taj koji sve osvoji.

 

Gledaj poslije toga ljude,

Ne vidiš li kako pate,

Grizu se za svašta?

Otišli na divlje sprude

I nemaju za te

Što se zove mašta.

 

Jedini si, čini ti se,

Koji vidi, čuje ludilo,

Al’ to nije važno.

Bog ti daje snage velike

Da kreneš ponovo,

Sve je drugo lažno.

Odgovori

Subscribe without commenting