[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

U jednoj dalekoj zemlji
gdje se sunce naopako budi
živio jednom jedan svjetionik bijeli
potpuno sam, napušten od ljudi.

Rođenje je njegovo bilo pravo čudo,
dobio je vjetrove i more na dar,
i veliko plavo nebo i zemlju da na njoj živi,
i nekakvo čudno ime: Baltazar.

Rastao je svakog dana sve više i više,
promatrao je svijet i sretan tako bio,
sve dok mu ne dadoše odijelo i kapu
i obavijest da je nekakav posao dobio.

“Što bih ja to mogao biti?”
Pitao se Baltazar i maštao kradom.
“Možda doktor neki, zidar ili brijač,
ili slavni slikar sa dugačkom bradom?”

Maštarije se njegove raspršiše u zraku
kada su mu rekli: “Jedno moraš znati:
posao je tvoj da budno gledaš i svijetliš,
i zapamti – ne smiješ zaspati!”

“Ja to radit neću!”, hrabro reče Baltazar.
“Rođen sam u kamenu, al’ sam živo biće,
i želim svako jutro, baš kao i vi ljudi,
veselo promatrati zoru kako sviće!”

Naljutiše se ljudi i odoše bez stida,
a Baltazara je i dalje jutrom sunce budilo,
i donijelo mu starost uz vjerne prijatelje:
zemlju, more, vjetrove i nebesko plavetnilo.

Posted by Plavi leptir

This article has 2 comments

  1. Svjetionik koji hoće zaspati, jer je živo biće – iz ove pjesme bi se Baltazar lako mogao prošetati u prekrasnu dječju priču tj. slikovnicu. Voljela bih čitati njegove dogodovštine. U tom slučaju predlažem obavezno napraviti i verziju na engleskom.

  2. “Naljutiše se ljudi i odoše bez stida,
    a Baltazara je i dalje jutrom sunce budilo,
    i donijelo mu starost uz vjerne prijatelje:
    zemlju, more, vjetrove i nebesko plavetnilo.” – Lijepa Strofa

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting