SADO-MAZO SAN

[Ukupno:1    Prosječno:1/5]

Na zadnjem katu napuštene zgrade,

dva manijaka nešto loše mi rade.

Svezana na stolici sjedim,

korake jednog od njih pogledom slijedim.

Veliki bič u ruci drži,

udarcima biča kožu mi prži.

Ovaj drugi, pored prozora stoji,

minute bičevanja broji.

Modrice i rane po cijelome tijelu,

izbičevali me cijelu.

Haljina rastrgana, na podu leži,

koža mi se od užasa ježi.

Grudi izranjavane, gole,

od silnih udaraca užasno bole.

Povez preko usta,

tkanina neprozirna, gusta.

Ne mogu da vrištim,

od straha mogu samo da piškim.

U jednom trenutku,

u tom mračnom kutku,

neobična svjetlost iz grudiju mi izlazi,

da ovu dvojicu napokon porazi.

Žarka svjetlost cijelu sobu ozrači,

manijacima se pred očima smrači.

Prvi me u čudu gleda,

 mrtav na pod sjeda.

Drugi kroz prozor, u ponor skače,

od straha usrao se u gače.

Izranjavana do bola,

skoro pa gola,

sa stolice se oslobađam,

kao da se ponovo rađam.

Po stepenicama jedva hodam,

skoro dušu vragu prodam.

Izlaz iz ove mračne zgrade pronalazim,

na jutarnje sunce slobodna izlazim.

Leave a Comment

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting