[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Gledam drvo osušeno vatrom,
isprano vremenom
i pušteno da traje u vjetru,
u tuzi…
a moglo je izrasti više,
živjeti bogatije
i zasijati ljubav…
Čitam tvoju priču osamljena bjelino,
plačem s tvojim usahlim rukama,
dodirujem u mislima sitne bore,
rane ,  zareze prolaznosti.
Živiš u suhoći,
dišeš u tuđim vremenima,
patiš i gutaš gorčinu dolaska i prolaska putnika…
Koračam  s tobom bijela ljepoto,
crpim suze iz izbrazdanog ti lica,
predajem se očima prošlosti…
i grlim te u zadnjoj svijeći…
jer i moje stablo polako gubi lišće
i vene
u sitnim milostima sjajnih pogleda.

Autor ursus-major

Ova objava ima 12 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting