[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

nakon toliko godina što te moje  oči nisu vidjele,pojavio si se pred vratima mojim.Kad pomirih se u sebi sa sobom i sa Bogom ,evo te opet.Vidjeh tvoje lice umorno od patnje,oči pune boli,teško mi; šok. Ni kavu popili nismo,a već ode.                    Do tada u tebi gledah brata,prijatelja,voljeh te kao čovjeka,tvoju nutrinu,posebnost. Poštovala tvoju osobnost.

Kad pružio si ruku na odlasku u meni neki trnci,poželjeh više.Upoznati te još bolje. Želja se ostvarila,moje oči su  sve više sjale tobom. Nekad si govorio ,ma šta je tijelo,sve je drugo važno,a poslušao si tijelo i srcu ponudio drugu. Treći put te moram odpustiti, samo sad je i tišina,nema ni slova od tebe, a sad je i najteže jer sad znam,znam što sam odavno trebala znati.

Danas dok moje srce kuca ćežnjom

njeno sretno je,jer je s tobom

dok moje tijelo može samo sniti

njeno sretno je,jer se s tobom može buditi

sada znam što sam izgubila

ona ni pola ne zna što dobija.

 

 

Autor enediel

Ova objava ima 2 komentara

  1. Jako lijepo Eny! Proza kao objašnjenje…stihovi kao bol nakon gubitka…i jako lijepi završni stihovi!
    “sada znam što sam izgubila

    ona ni pola ne zna što dobija.”

    Ostavljam ti osmjeh vjetrom nošen…:)

Odgovori

Subscribe without commenting