[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Kad na leđa s mjeseca kao breme se spusti
i u ustima pijesak jezik zaguši, riječi kad postanu
teže od boli u duši, znaj da tu sam,
na peronu stanice života tvoga.

Sreća što odmiče dok tama usta otvara, i broji sjenke
slomljene pod nogama, kad strah caruje nad mislima uboga,
tamo gdje ništa ne raste osim smrti,
ja ću te nositi kroz život, sa mnom se zavrti.

Na mome ramenu poput kamena tvrda, da na njega staneš,
kad poželiš vidjeti iznad neba, dijelove života svoga,
što sjaj ulašti na osjećajima srca moga, gdje tuga spava
samo kad ti si blizu, Cvijete života moga.

Gdje u kavezu od zlata satkanom, čuvam pogled tvoj
da ne pobjegne kad zima ugrize i smrznu se riječi,
kad više ne govoriš što znala si reći, ah,
u trenutku kad staklo puca, puklo bi i srce što za tebe kuca

No na rubu provalije gdje životi se ruše, stojim kao nada za sve izgubljene duše
ukopan u stijenu koju oblikuje vjetar što diše,
stojim na visini i gledam u nebo iznad mene više,
Kad padne noć, kad zvjezdana priča krene, i dalje ću stajati i čekati tebe,
jer zima koja dođe manje me zebe, nego trenutak kada tebe nema kraj mene.

Posted by Mikić - Vučak Mario

Volim pisati i stvarati u svim oblicima.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting