[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Ulica Nikole Tesle.

Prolazeci, zapazam andjele.

Djecu.Igraju se.

Tako predano, iskreno.

 

Djeca, djetinjstvo, djecastvo.

Iskrenost, ljubav, dobrota.

Postenje, mir.

Marsiraju mojom glavom.

 

Koliko sam samo puta rekla da necu da porastem?!

Ali zivot, putevi Boziji.

Cudne magistrale me nanose na ono sto se zove- ne zivot!

Nije to, moji najdrazi-zivot.

Pocinje istom slovom, da.

Zlo vam je to.

Zivot je nesto sasvim drugo.

Biti dobar-biti igracka zla.

 

No, sta drugo raditi?

 

Voljeti.

Biti cvijet.Miris.

Biti nebo, ptica.

Letjeti!

Biti covjek! VOLJETI!

Oprezno brati ruze zivota.

Pazeci na trnje, jer ga nazalost ima.

Ne dozvoliti da u vasoj basti izraste ruza-zla.

Darovati ljubav, ali ne i dusu.

Izgubices je ako i nju predas.

Budi covjek.Ne dozvoli da licis na Evu.

Ne vjeruj zlu.Ne uzimaj zlo.

Voli.Sanjaj.

 

Osluskujuci muziku, muziku ponocne molitve.

 

Autor Dearana

Ova objava ima 4 komentara

  1. Cudne magistrale me nanose na ono sto se zove- ne zivot!

    Lijepe si nam poruke ostavila,izazivaju na razmišljanje. jedino me malo zbunjuje taj ne-život. Misliš li možda da je život samo preslika prave stvarnosti? A djeca su zaista anđeli dok ih život ne dotakne.Veliki pozdrav!

Odgovori

Subscribe without commenting