[Ukupno:6    Prosječno:5/5]

Zaborav tvoj mač je usred srca

podijelio ga zauvijek na dvoje

jedan dio još za tebe kuca

vrijeme nikako da učini svoje….

 

A kad krene lijes sa tijelom mi u tami

na škripavim kolima što se sporo kreću

hoćeš li bar tada stojati po strani

kad svi odu da zapališ mi svijeću

 

Dođi makar kad se tijelo nosi

da zauvijek bude u vječnome mraku

i samo jednu ružu položi  u raku,

ružu što nekad nosiš u kosi

 

Zemlja će uzgajati, zalijevati će kiše

crvenu ružu koja ljubav znači

da umjesto tebe kraj mene miriše

dok joj vjetar latice ko haljinu svlači…

 

Do tada ja voljet ću za tebe

u nadanju prolaziće dani;

svi tražimo jedan dio sebe

jednom, kad ostanemo sami…

 

 

 

 

Posted by Sani

This article has 16 comments

  1. Tužne su te sentimentalnosti koje prate čovjeka od ljubavi do groba i koje ga još uvijek, dok je živ, primoravaju da gaji nadu i nježnost u vezi jedne ruže… Svidjeo mi se stih: “dok joj vjetar latice ko haljinu svlači” i drugi stih koji se mudro zakačio za svu tu tugu i sve te pozive da se umanji snaga zaboravu: “svi tražimo jedan dio sebe”.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting