[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Uperilo je sunce ruke svoje u bijeli pokrivač što nadismo mu ime ‘snijeg’. Moram priznati da vidjeh više snijega u ovom kratkom putovanju nego odonda otkako mi mati podari život. Da nisam došao u prostranstva Like rekao bih da mi netko laže. Posmatrao sam zaleđene potoke, jezera, bjelinom prekrivena polja, bijele dine što stvori ih planinski vjetar i shvatih gdje sveta Inspiracija stanuje. Vidio sam ju kako hoda po snijegu ne ostavljajući za sobom traga, vidio sam ju iza stabla, u zimskom suncu, na bijelim krovovima kuća, u svakoj travci što se protiv bjeline borila kako bi rekla prolaznicima da tu i nečeg crnog ima, vidio sam ju u tom podatnom, nježnom, mekanom snijegu i koža njena nalikovaše koži djevojke što se umiva večerju i jutrom studenom vodom.

Svratila je s visine i jedan na me pogled, a ja skamenjen, razrogačih oči kao da spodobu ugledah. “Po završtku puta odi na selo, daleko od gradske vreve. Na nekoliko dana. Tamo ću te sa svitcima stihova čekati, tamo ćemo prijateljevati. Ugostit ću te tamo.” – reče mi, a ja kao i svako dijete što igračku mu nudiš nasmijem se i odgovorim glasom začinjenim pohlepom stiha: “Hoću! Obećajem, hoću!”

Pjesnici kažu da za sveticom u ružama tragaju. Ne prezirem ruže koliko prezirem samo njihovo traganje. Zasigurno će i mene prezirati pošto čuju da Ju sretoh.

Autor Arrost Sfodor

Rođen 29. studenoga 1992. u Šibeniku, završio Osnovnu školu Petra Krešimira IV.Šibenik (1999./2000.-2006./2007.), Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju s pravom javnosti (2007./2008.-2010./2011.). Student prve godine biologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (znanstveni smjer).

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting