[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Na rubu

nekog novog ruba,

u ruci s

napuklom

slamčicom spasa;

uzdignutih ramena

spuštene glave

nešto mrmlja

o

preraslom vremenu,

i povremeno

baci pogled

u obližnji kut

i kao da očekuje

ugledati

izgubljeni sjaj

neumrlog osmijeha…

Posted by antherak

This article has 2 comments

  1. Sjetih se Zenonovih paradoksa. I rub ruba ima rub.
    Uzdignutih ramena, spuštene glave, kao da čeka udarac.I slamka spasa koja to nije. Jedino sjećanje na osmijeh daje dimenziju podnošljivosti. Pozdrav!

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting