[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Sjetiću se davnijeh vremena

tvrdih kula, bijelih gradova

na brdima Polja skadarskoga.

Đe je sada zagađena voda

tamo bjehu divna plodna polja.

Đe je je sada samo kamen,drača

bješe slava slavnog grada Svača.

Za kojega kažu u pričama

da je ima’ crkvi kol’ko dana.

Od tog samo poneki trag osta.

Dom za zmije,kozja staza posta.

Na dnu rijeke Morače pričaju

da proklete duše bitke bore

staru pizmu trulim mačevima

da pobijede žele vjekovima.

 

U takvome davnome vremenu

živio je i pravedan bio

serdar Duka,ponos svoga roda

vrli ratnik i čuvar naroda.

Bogat bješe stokom,pašnjacima

i kjučeve mnogog grada ima,

ima mnogo slugu ,vjernu ljubu

šćer krasotu,čija narav svlada

čistim srcem i stara i mlada.

 

I dalje:

 

Krije serdar svoju milu šćeru

od uroka i pakosnih baba

al ne sakri od krilatog  dečka

i druga mu mlada trubadura.

Bješe Relja u pristaloj dobi

mada ne bi viteškoga stasa

od sirota,naviknut da kobi

u zlu krade i sudbinu vara.

Pjevaše joj svoju ljubav vrlu

dokle jadna vrlinom ne klonu

i nemira ugnjezdi se lasta

u odaja njenih tihu kulu.

Dok joj radost sva ne počivaše

u njegovim bijelim rukama.

 

Sastaju se u mirnim noćima.

Lako momče do kule doleti:

popenje se na vr’ starog hrasta

starijega od ponosnih kula

s hrasta skoči na uže svileno

koje ona od haljina splete.

 

Đavo jednom bijaše  donio

konjušara poganog Radula.

Viđe sluga ljubavnike mlade,

pa otrča svome gospodaru:

silnu knezu a slabu čo’eku

muštuluk je dobar učinio.

I ne dođe ni sveta neđelja

a pogani glasi pristigoše

kad bijahu na guvnu glavara

do ušiju Duke gospodara.

Bijes Duku bješe spopanuo

đe pogani prosjak šćer mu uze

stid ga mnogo od drugih glavara.

A pravedno srce muka steže.

 

U muci je naža’ učinio:

Svoju šćeru u kulu zatvara

Da ne vidi sunca ni mjeseca.

Šalje svijetu četiri čauša:

jedan čauš na svijeta stranu

da umore Relju trubadura.

 

A evo šta se dalje dogodilo

 

Pored hladne rijeke Morače

sjedi Relja, svoju ljubav pjeva

dok naiđe ljuti ubojica

crnim srcem mladog Relju gleda,

hvata Relju za bijelo grlo

pade lutnja u zelenu travu

manu sabljom odsječe mu glavu

pa je bači u vodu Moraču.

 

I na kraju:

 

A đevojka naša tiho vene

puste dvore svome ocu želi.

Iščekuje mlada mila glasa

i uzalud po mjesečnoj noći

tankih struna melodije vreba

i tješi se da će dragi doći.

Kada mladog Relje više nema

leži glava u blatnoj Morači

a bezglavo truplo voda mlači

gavranova kletih sad je ‘rana.

 

Posted by Stevan

This article has 5 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting