[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ne znam zašto te još uvijek čekam,
zašto čaj na stolu opet mi se hladi,
zašto prema vratima potajice gledam
i slušam sve što zvuči
da mogao bi biti
korak tvoj…

I pitam se tako često,
prolaze li sati ili sve je stalo
otkada nisi tu,
u blizini ramena moga
da odmoriš oči snene…
U ruci mi tvoje već požutjelo pismo,
slova- još se vide,
riječi- još postoje,
još sliku ti ugrijem dahom,
usnama vrelim
i još uvijek mi misli znaju odlutati- tamo…

 

Tamo gdje smo bosi brojali zvijezde,
smijali se zori što nas tjera
i mjesecu što šuti
i bili ono što smo u snove ucrtali,
ono nešto što znali smo životu ukrasti…

 
Ne sjećam se više tvoga smijeha,
ali znam da je moj zbog njega nastajao
i ne pamtim je li osim nas
još netko šetao ulicom svjetiljaka večernjih,
ulicom uspomena naših…

 
Kažu neki znaju da dobro si,
da još uvijek se istom znaš prošetati stazom,
drugi opet tvrde nikad viđen nisi,
ni po zimi,
ni proljeću kasnom,
a ja, čudno,  ne znam
kome od njih prikloniti se:
onima što žive u tvome Nikada
ili onima što nose tvoje Uvijek?…

 
Jedino još što znam je
da nikada neću saznati
zašto te još uvijek čekam
i zašto čaj na stolu opet mi se hladi,
dok prema vratima potajice gledam
i slušam sve što zvuči
da mogao bi biti
korak tvoj…

 

Posted by vila

This article has 18 comments

  1. Sviđa mi se ova uokvirena pjesma. Slike blijede, jedva se sjećamo boje nečijih očiju, ali ostaje sjećanje na ljubav. Svi smo pomalo zaljubljeni u ljubav. Želim ti lijep dan. I lijepa sjetna sjećanja.

  2. Oprostite mi mili moji što nisam svakome uputila riječ zahvale ponaosob,ali nisam danas stigla puno k vama pa vas sve ovako zajedno grlim,volim vidjeti da ste posjetili moje odaje stihova,kako i ja rado posjećujem vaše…hvala vam još jednom svima,ljubim vas, Vila:))

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting