[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Kako sam te samo poželjela kad su me odvojili od Hrama,

kad su dodali mi blaga razna, sve suviške sa svoje trpeze;

kako mi je bila nepredvidljio ukusna raznovrsna hrana!

Zaboravih sebe, sve svoje dubine, duha, čak i naše breze.

 

Odjednom odrezalo me mahom od mojega iskona i bića,

kakva utrnula drama! Bijah neobična sebi, bijah kao led

što ga ne može se ni postrugati iz jaka i opojna pića;

šećera i soli, vitamine, voće, mesa, ulja, ali ne i med,

 

kušala sam svojim praznm nepcima, ne znajući okusa

jer sve to bila je obična plastika, malo rđe, malo plijesni.

Napuhane rupe neka zagrijana brašna, trava bez ukusa,

ekstrakti što oponašaju dugogodišnje zrenje, tako prijesni.

 

Dadoše mi opet neka prava koja jamče slavno dostojanstvo,

a ja pustih se zarobiti kao vjerna službenica, makar nemoćna,

i poželjeh biti najodanije roblje, pripravna ovjeriti jamstvo

čitava mi moga izcrpljena tijela da ću biti zaista im moćna.

 

Kako mi je bila neopodno potrebna bar slabašna veza

s mojim jučerašnjim danom! I moj dom bjaše mi tuđ.

Zar mi to je zdravlje da si brojim zaradu bez Saveza,

da si bacim svoj medaljon i ovjesim čipirani neki muđ?

 

Kako sam se poželjela vratiti svom situ, napojenu duhu!

Zar ne mogu biti cjelovita, zašto rad moj nisu djela moja?

Sav je spas i sreća moja što sam nalik sebi u svakome ruhu,

što je iskra držala me od koje nam Bog ostvari obećanja svoja

 

pa sam nastavila gledati nadnaravne znake vremena u svemu.

Čežnja moja bijaše tako silna, tako jaka da mi stisnula je drob,

a ja tada svoje krhke udove pokrenuh prema ljudima u drijemu.

Nisam te se odrekla već pamtim Sveta Pavla: ako treba, bit ću rob.

27.02.2016.  08:52

 

 

 

 

 

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting