[Ukupno:1    Prosječno:5/5]
Samotne su moje priče,
dosadne su kao nemir u nervozi
od koje se zapravo i stvaraju.
Da se barem nekim izričajem diče
sve te riječi u obimnoj dozi
koje me proganjaju, razaraju.

Da bar imam neki slijed,
neku plodnu notu i sa svrhom.
Ne. Sutoni i sjene, jutra, noći
samo neznatan su trag, i blijed,
što ga čovjek može prepoznati uhom,
ali zaista u sebi nema one moći

kojom mene stihovi spopadaju.
Kako samo naporno je tu pronaći rimu
koja odgovarala bi ritmu klijetki,
kad bi srce dalo čem’ se misli nadaju,
kad bih izvukla iz riznice istu takvu klimu
kojom djeluju na mene neki snovi rijetki.

Iz mene izviru slapovi i vodopadi,
a ja ne znam kamo vode ove divlje rijeke,
gdje su mora moja i jezera slatka,
niti da li kakva kap izgradi
ono isto što me mami osluškivati jeke
i donositi na bijeli svijet samo slova kratka.

Čemu služi sav taj nakit, svi dragulji,
zašto prebirati po tom zlatu, tražiti prstenje,
načiniti mnoštvo jeftinih ogrlica?
Eh, da mi je zaspati na samoj vrulji
i snivati tamo dok se ne pojavi zrenje,
dok se srce ne pokaže na crtama lica.
‎utorak, ‎10. ‎listopada ‎2017. 05:47:59

 

Odgovori

Subscribe without commenting