[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Povjetarac burni jezu daje,
posmatram listove suhe i vlažne,
kako niz rijeku koja ne staje,
plutaju hitro niz struje snažne.

Drže se hrabro na površini sjajnoj,
iako su već zgužvani i stari,
nadaju se prizoru bajnom,
nadaju se i trče ka slavi.

Drvo rođenja iza brda se skrilo,
plutaju dalje, nazad ne mogu,
hvataju se za kamenje silno,
samo da dožive, još nešto s nogu.

Vodopad spoznaje, već ga čuju,
osjete buku kako ih zove,
na sebi osjete tu strašnu struju,
kako ih vuče, dok talasi lome.

Vidim izdah, čujem korake spore,
idu dalje, izvan mog vida,
ne znam zašto, al’ smješkam se tome,
da li od srama ili od stida,
sjedim i gledam, kako se lome,
ne znam zašto, al’ smješkam se tome.

Autor FallenAngel

Ova objava ima 7 komentara

  1. Stari izgužvani listovi, simboli života u životnoj rijeci. nema povratka i nema stajanja. Sve teče, sve nestaje. Prihvaćaš te mijene sa smješkom, pristajanjem.Da, rima se malo iščašila. Pozdrav Fallen.

Odgovori

Subscribe without commenting