riječi vjetru
Sve trenutke ljubavi
razasute po tlu vremena
skupio si u odaje
svoje bezosjećajnosti.
Iz tvojih džepova ispadaju
krhotine,krhotine mene.
Povremeno me prineseš usnama,
pretvarajuć me u prašinu stakla,
tako nježno kao u vremenu ljubavi
učineš me ničim.
A ja, ja,se molim vjetru
da me zavije u vlasi tvoje kose,
utore tvoje kože,
pa da tako skrivena
budem ponovno dio tebe.
Tuga kroz stih provučena…prelijepo napisano!Osobito kraj pjesme.
Lijep pozdrav Riley!
Jako lijepo…:(