[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Ovdje ne vrijede drevna pravila, nema savjesti, nema krivnje ni straha, nema ničeg opipljivog. Prazno je ovo vrijeme u prostoru isto tako nepoznatom, kao što je beskraj ili bilo koja misao koja nestaje čim se pojavi. I ono što zovemo životom ovdje ne prolazi. Nema država ni naroda, ni ljudi ni smisla. Samo osjećaj da je sve to negdje ovdje i upravo ovako moralo biti i da nije moralo biti. Potpuno jedno i sasvim svejedno, može se uklopiti u bilo koji diskurs, ma kako ga mi zvali. Sve je potpuno sigurno i nesigurno i tako će ostati, ili možda neće, i nikoga neće biti briga, jer njega možda više i nema. Toliko o postojanosit, toliko o svijetu koji smo gradili s toliko tlapnje i muke. Sada se predajemo, kao da smo nešto branili, a već imamo izvještaj sa zadnjeg znanstvenog skupa o istovremnosti bivanja svega što je ikada bilo i što će biti.

Točka, prazna i nepostojeća, to je kao nekakav subjekt koji lebdi u ovoj praznini, nemogućoj nigdini, koja je ispunjena stvarima što iskušavaju svoje neopravdano postojanje. Ako sam to Ja, ako me ovaj miris podsjeća na davno zaboravljeni doživljaj, zar sam za to i zaslužan, zar sam zato proveo nepoznati broj godina u oklopu tišine?

Sve se širi, gradi, nakuplja, raste, gori i kola u jednom nepredvidljivom ritmu. To su moji prsti, to je moj otkucaj srca, zvono na vratima, s balkona nestaje nebo. To smo tražili, to smo uzalud pripisivali tko zna čemu. Sad se nećemo predati. Čemu? Ovaj zagonetni jezik, koji nas uporno odvaja od stvarnosti, doslovno pretjeruje. Toliko smo težili zaokruženim i upotrebljivim idejama, da smo opisali svijet i sad ga polako rastačemo, i u toj zadnjoj instanci, neki vrag se opire svakom viđenju, svakom razumnom tumačenju.

Opusti se, osjeti svoj glas, isplači taj opasan obračun načina na koji se pojavljuju boje i zarezi. Preda mnom je dan, a pred tobom zavjese. Slojevi, znamo te slojeve i tako ih režemo i stavljamo na stol, a pad promatramo kao uzlet. Možemo govoriti o ludiliu, ako je ovo strašno i suvislo, nezaustavljivo i tako obično slijepo. Postojanje ima dva bitka, ima tri krila, ima nekoliko tisuća molekula i drugih sadržaja. Tako govori jezik, tako se oglašava poezija u svojem blesavom prisvajanju stvarnosti. Bolno je to otkrivanje, kad nema sustava koji ga prati, kad nema znanstveno potvrđenog odnosa prema onom što razbija i rastače svemoguća i strpljiva analiza.

Treba težiti jednostavnosti, a meni se omaklo ovo razbijeno nabrajanje. Da nema jezika, sada bih se otisnuo na neke daleke arhipelage, na čisti horizont obilja, da još jednom okušam sreću ili potonem u rečenicama koje se pretaču dok ih nosi jedan, drugi i treći umirući val. Bilo kakva utjeha pomirenja, bilo kakav nagovještaj spasa, sada bi sve dobro došlo. Kruh iz stare pećnice i jedan grozd s onog pjeskovitog obronka koje je gledalo ravno u oči blagom i opsjednutom moru.

Autor drgligora

Rođen u Pagu. Završio Filozofski fakultet u Zadru. Doktorirao na Filolozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslodavac HRT.

Odgovori

Subscribe without commenting