[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Jedina,
još mi vjetar reže kožu
ispucalu užetima,
al’ bol mi mila, jer me budna drži.
Sanjam naše gnijezdo,
u slobodi svito
gdje te jutrom ljubim tiho
ne želeći da te budim,
tek da pozdrav ostavim ti
na usnama boje višnja.
I dok mirno spavaš vilo,
sanjam miris svježeg kruha
kao gozba sad se čini,
dok me nevrijeme na pućini
dočekuje u smiraj tame.
Sol me peče u ranama.
Duša mi za domom sanja.
Tvrd je kruh u ovoj noći,
more huči.
A ja,
k’o u pustinji
vezan lancem za tuđinu.
Sanjaj lijepo moj anđele.
Ne brini se,
za te mogu
i po moru kroz nevrijeme
dok ne spadnem s ovih nogu.
A i tad će ruke moje
što sad mreže vuku smjelo
odnjeti mi tromo tijelo
do postelje tvoje meke
i do sreće mi daleke
s tobom ljube u toplini
dok se zipka mirno njiše,
a plod ljubavi nam u njoj leži
i bezbrižno tiho diše….

More bruji, vjetar huči!
Moja vila mirno spava.
Na jastuku raspletena
crna kosa k’o slap pada.
Njezin dah me u dom vodi,
njezin osmijeh vuče kući.
Čežnjom punim mreže svoje
jer u grud’ma mi vjetar bije.
U postelji, pored tebe
Kuca, sanja, srce moje.
Dok na tami morskog praga
iz tužnih mi sad njedara
valom mora razlijeva se
ribarova krv što lije…

Autor Lirana

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting