[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Dok kiša neumoljivo sipi u gluho doba vlažne jesenske noći, čujem prigušeni zvuk nekog širokotrupnog mlažnjaka u preletu, na interkontinentalnom letu Europa-Azija.

Oko 500-600 osoba mi preletjelo iznad glave na 9800mtr visine, podzvučnom brzinom od 980km/h. Upakovani u ekonomskoj klasi k’o sardine, sa osjećajem klaustrofobije, zavidni do boli onim rijetkima razbaškurenima u Business klasi, a nekolicini uvaženih sretnika koji spavaju u svojim masno plaćenim de-luxe odjeljcima, još i mnogo više.

Zamišljam pilota na Lufthansinom letu LH747  Frankfurt-Tokyo, kako se odjavljuje zagrebačkoj Kontroli leta i prijavljuje Ateni, dok kopilot flertuje sa glavnom stjuardesom na desnoj strani kokpita, ukrašenog raznobojnim svjetlašcima kao jelka nadolazaćih blagdana.

Pod njima svjetli naša kišna ciklona, obasjana povremenim odbljescima munja kroz bijele pamučne oblake. Oni su kilometrima daleko gore iznad tih prizemnih meteoroloških događanja, naziru zakrivljenost horizonta… dotiču nebo. Gledaju na nas nadmoćno, s visoka. Zavidim im, ali i blagoslivljem, sa iskrenom željom da stignu do svojih odredišta. Tko zna koliko je mojih bivših kolega pomoraca u avionu, Bog im bio na pomoći u zraku, na moru i na kraju.

Kako je sve to relativno, oni svi još najmanje desetak sati, neće imati doticaja sa tom našom prizemnom banalnom meteorologijom, osim povremenih turbulencija koje su posljedica snažnih zračnih strujanja u višim slojevima atmosfere. Zanimljivo je da ti isti vjetrovi šibaju i na najvisočijim himalajskim vrhovima i otud moje još veće divljenje prema svim penjačima koji su ih osvojili (uključivši i našu legendu Stipu Božića, koji se za ne falit popeo na Mt Everest dva puta)

Tako je to sa tisućama i tisućama putnika, na tisućama i tisućama noćnih interkontinentalnih i kraćih svakodnevnih letova, Oni su “iznad nas” upakovani u stotinjak metara duge okruglaste jureće cijevi, ukrašene isto toliko dugačkim srebrenastim krilima, za koja su privješene četiri Rolls-Roys turbo-mlazne motorčine… četiri nevina krivca za Chem-trail’ovsku teoriju zavjere. I sve to skupa otraga upravljano običnim najjednostavnijim listom kormila maritimnog stila, pa je i joystick-timun u rukama pilota u kokpitu kao onaj na Kolumbovoj Pinti, u biti. U to ime sam se usudio modificirati malo  Arsenovu “Broditi se mora”

Ploviti se mora
preko plavog mora
il’ prek plava neba
ploviti se treba

Samo da se plovi
i valove lovi
il’ prek’ neba sanja
i oblake ganja

I dok se tako zvuk mlažnjaka polako udaljava i gubi u šuštanju neumoljive kiše, još jednom svim putnicima noćnim poželjeh miran plov, sa dobrom glazbom u slušalicama, nekim dobrim filmom na preklopnom ekranu naslona sjedalice, što manje nervoznog dječjeg plača u susjednim redovima i pokoju zgodnu stjuardesu, koja umilno služi ledenu sivo-crnu japansku Asahi pivu… a ti je trusiš tako neumorno, da te baba koja sjedi pokraj tebe skinutih cipela i debelog lica prijekorno gleda preko masivnih naočala, jer je svako malo preskačeš radi pivskog odlaska u Toillete (a ponekad se i nevoljko digne da prođeš, ali onda zaglavi u povratku na sjedalo, pa joj ti pomogneš na povratku iz WC-a)

I tako se vratih u kišnu dubrovačku noć i na naš Poezija Online Portal na zaslonu mog kompića, da mojim prijateljima pjesnicima poželim “Dobro jutro” novim uratkom.

A sve one proletjele nepoznate noćne putnike čeka na kraju leta jedno jet-lag’ovsko:”Ohayo gonzaimasu Tokyo Hai!”

Posted by Pjero Marinov

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting