[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Nekada i ja bijah mlad,

tek prisjećam se toga sad.

Neiskusan gledah svijet,

maštom i pravdom obuzet.

 

Mislio sam, vlast da mi je,

učinio bih, ponajprije,

da svak’ ima polje rada

i od bijede da ne strada.

Nužno za život da svi imamo,

do znanja bih svakom dao:

tko god od tog’ više uzme,

država nek’ mu oduzme,

u rezervu to da sprema

te pomaže slabijima.

 

Ali što se želja tiče,

Strast se buni, snažno kliče:

nismo ljudi svi jednaki

nit’ jednako vrijedi svaki,

pa tko društvu više daje,

više treba da dobije!

Ni potrebe nisu iste

zavise o mjestu gdje ste.

Jednakost zato pravda nije,

od nje se odstupit smije.

 

Kako treba postupiti,

te strast i razum izmiriti?

U ljubavi najteže je,

tu jednakost najmanja je,

jedni para jedva nađu

u mnoštvu se teško snađu,

drugi, opet, i bez muke,

imaju je pune ruke.

A svakome želje krute,

dušu tište razum mute.

 

Sada starcem sam postao,

mladosti me žar prošao;

zakoni i običaji,

navike i odnošaji

volju su mi obuzdali,

borbu za pravdu uspavali.

Razum samo mir svoj traži

spram nepravdi posta blaži.

Želje i dalje, prikrivene,

ostadoše neokrnjene.

Nemoći svoje svjestan sam,

ali se još uvijek ne dam:

srce mi i dalje žudi,

potrebe mi mašta budi

pa, iako je tijelo slabo,

ipak zamišljam što bih rado.

Želja od uma starija je

I do smrti ona traje.

Razum javlja se kasnije

kada tijelo se razvije.

Zato često se dešava

razum želje opravdava.

 

 

Autor Gradinar

Odgovori

Subscribe without commenting