[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Razbi se tišina.
Pade zvono sa staroga zvonika i taj zvuk prekide muk,
otjera i olujne oblake nad gradom, da bi se isti vratili,
kada se dole na jugu more zapjeni.
Čuješ li, kako i ocean već bijesni?
Tijesne su mu uvale i klanci i nisu lanci tvoji, ti,
koji će zaustaviti ovu buru, ovaj orkan, na svom putu.
Ne možeš više ništa učiniti do stati na dovratak svoga doma
i čekati da vidiš kako će ona u trenu tu se stvoriti.
Ona nemoćna, što zakone prirode ne poznaje, što i kad stoji u mjestu, putuje.
Ta zar je ne vidiš?
Stoji pred tobom, kvasi ti prag slanim kapima oceana,
u oku joj ona ista tuga, znana, ista ona koju nosiš i ti.
Kako li je moćna i snažna sada!
Povelo je sunčano nebo a došla ti je kao vremenska nepogoda
i nije samo nelagoda, to što ćeš osjetit.
Sudba, usud, kako kod je zvao, bolje da te nije i da je nisi znao, ali jesi.
Zato je gledaj, gledaj kako likuje a tuguje,
gledaj kako pita i odgovora, kako je klonula a ne odmara!
Ništa nije nemoguće, reći će ti, samo za nemoguće treba više vremena,
naučila je to od drugih, još slabijih od nje same, naučila i odlučila.
Zato pusti joj, neka ti ruku provuče kroz kosu,
neka pretoči u svoje mastilo, tvoga oka crnilo,
pusti joj, ona ne traži ti više
tek toliko dok je živa da o tebi sanja i piše.

Ova objava ima 5 komentara

  1. Ti kao oluja koja ga zahvaća,nemoćnog da to promijenji…nakon oluje trebalo bi zasjati sunce…vjerujem da ćeš i u njemu biti ti…
    Lijepi stihovi Elma.
    Osmjeh ti ostavljam uz pozdrav!:)

Odgovori

Subscribe without commenting