[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Leš neprijatelja fino miriši na suncu
tako me moji učiše od malena
ali negdje u mojoj nutrini počiva želja
za mirisom rosnih kadulja što drhte
okupane jutrima punim veličanstva.

Pun proturječnosti jašem među leševima
zagledan u obronke što tonu u smiraj
tanka je linija što razdvaja mač i liru
poželim proliti krv preko bijelih ruža
ne bih li spojio putove srca i uma.

Jednom davno gatara mi gledala u dlan
pa mi reče: Sinko prokletog si roda,
preponosan, lijep i gadan, pjesnik si i krvnik
a duša će se tvoja vječno hraniti u sumnji
srce će tvoje izdajom izjedeno klonuti.

Marim za to kao što marim za mraz
što topi se pod zrakama velebnog mi sunca
sâm sam kovač svoje sreće i nesreće
utirem put hladnim čelikom i strašću svojom
ja, Judas ratnik i pjesnik dovoljno proklet
suprotnostima što ih njegujem u sebi.

Autor Judas

Ova objava ima 2 komentara

  1. “poželim proliti krv preko bijelih ruža
    ne bih li spojio putove srca i uma.”
    Izvrsno formulirano!
    Izvrsno naglašen dualitet i uloga vlastitog izbora!
    Pozdrav!

Odgovori

Subscribe without commenting