[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

I šutjesmo dugo u noć gledajuć daljine
i titrala nam srca od velike čežnje,
dok mjesec je visok prosipao trake
i dirao njene bijele grudi nježne.

A znali smo da vrijeme kao vihor leti
i da ide sutra što rastanak nosi,
tek ruka sama k njoj se lako pruži
i nađe raj u njenoj bujnoj kosi.

K’o umorni ratnik što za mirom žudi
i traži krilo gdje će stavit lice,
tako za njom se tresla cijela duša
dok usnama joj gladih svilne trepavice.

A s dalekih se gora rosila tišina,
u rukama počivao mi njezin tanak struk,
ko slatki san se čuo uzdah njezin
dok nad cijelim krajem snivao je muk.

Silno je ljubih, dugo do svitanja,
k’o zemlja pusta kad uživa kišu
i danas kad prođem k’o slučajno tuda,
zastanem, slušam, tu njene grudi dišu.

Posted by Jim Corbet

između pameti i ludila postoji mali skriveni put,njime hodaju oni koji pišu stihove.

This article has 10 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting