[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Hodam polako,jesenje kulise već su postavljene.

Ulice prolaze pored mene, tamo tmurne,tamo prazne.

Odjednom, pobuna ,bunt, vjetar;

sa lišćem tvori čudan par, lutkar i marioneta.

Tada ugledah tebe, vrijeme sad usporava.

Ovaj put si satkana od svile, tako krhka, tako nježna.

Tvoj slatki osmjeh trncima prožima moje tjelo.

Želim još jednom osjetiti tvoj nježan dodir, čuti tvoj glas,

samo biti kraj tebe na tren.

Odjednom vjetar jače udara,vrijeme sad požuri.

Trčim prema tebi …

Tvoje niti otpuhava vjetar  sve dalje .

Polagano i neizbježno nestaješ u oblacima.

Naposljetku ostaju samo tvoji koraci koje sjeverac

sakriva lišćem.

U meni igra nemoći i težnje.

Osječam pritisak u prsima,neizdrživu bol.

Hladni vjetar tuče snažno u lice, okrećem mu leđa.

Odlazim.

Autor oziris

Odgovori

Subscribe without commenting