[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Sunce je naginjalo zapadu,
pokloniše mu se rascvjetana polja suncokreta
vrteći malešnim krunicama,
snopita pšenica na povjetarcu kao poljubljena nevjesta
zanjihala se u struku,
.
široka je rijeka vjekovima istim koritom tekla prema istoku,
a tvoja ljubav tiho malešnim potokom,
evo tu,
tekla mi prema srcu.
.
Oči su se susrele s očima,
bljesnuše na livadama mladosti
u božanstvenoj pastirskoj igri eberečke;
Eberečke!
Ebertučke!
Eber koga ćeš?
Eber tebe!
.
Kratko bi se ponjušila dva svijeta,
zatim ih je oblizala vatra
dolje po listovima,
prije samoga sudara s lancem života,
a u zjenicama bi zatitrala radost,
.
ah,
zar kaniš raskinuti baš moje ruke,
opijen igrom
ne mogu ni oka otvoriti
a kamoli te stisnuti čvrsto.
.
Neko radosno povika trčeći niz mahalu;
„Ezan!
Ezan!
Upalili se kandilji!“
Po preponama je blažena čežnja grešno biće milovala,
tad…
.
Zapjevaj mi na pragu naše kućice,
što je ostala sama u rumenilu ramazanskoga sutona
da žaluje na dalekim i zaboravljenim obalama,
zagrli me u osvitu plodonosne jeseni,
privuci me sebi kad zaspi mala mahala,
šapući zabrinutom licu riječi ljubavne.
.
Opijeni jesenskim čarima
pustismo naše duše da gnijezda zamijene,
ne htjedoše se više vratiti u staro.
Zašto i bi?
Pa uselile su u novo,
u ljepše,
razigrale se,
skakuću u grudima kao malešni jaganjci po tek okopnjeloj ledini.
.
Sad oni ne spavaju,
gledaju se opčinjeni mjesečevom dugom na čelu,
ne goste se medenim datulama,
ne,
sad oni hodaju po krovovima proširenih zjenica,
traže se tapkajući u sljepoći;
Duhovi to prolaze merajom o sutonima,
ili meleci tiho kroz malešne musale
koračaju…
.
Poljubi me tu gdje sreća pjeva himnu tvojoj ljepoti,
tu,
tu bar malo po kutovima usana,
poljubi me po malešnim smijavicama,
po licu,
po kosi…
.
A ja ću ljubiti tvoje bijele ruke,
i rukave tvoje anđeoske tunike
izvezene na malešne kamile,
što povezane bisernim ularima jedna za drugu
u dugačkoj pustinjskoj karavani lagano hode
duž samoga oboda svijeta
brižljivo ljuljajući među mekanim grbama anadolsku svilu,
i protjerane ljubavnike .
.
Na licu je radost življenja slavila prinovu,
u grudima je ljudska slabost snagu nadjačala,
od sreće oči zapjevale,
od ljubavi se stvarnost zamaglila,
sad ništa ne može raditi drugo
samo voljeti može nju,
on.
.
A stenjala je od ljubavi silne anđeoska princeza
pokoji put.
Bilo je to više tiho dozivanje,
kao osamljen ranjenik poslije bitke
jecala bi u nemoći;
Iz trave ga tiho dozivala da je još ljubi,
pored široke rijeke mirisala mu na bagremove,
njegova razoružana ljubav.
.
Pričekaj me još malo u predgrađima,
nježna ljubavi moja,
nebo gori,
zvijezde se u krug pohvatale,
one malešne sa onim povećima,
one plavkaste sa crvenima,
one tužne sa veselima.
.
Pričekaj me još malo ispod začuđenih ptičjih konačišta,
ispod obećanih mjesečevih pojilišta,
privuci me sebi kad zaspi mala mahala,
prinesi medni iftar mojim usnama žednim,
zasušiše od sehura čekajući tebe…

This article has 2 comments

  1. Vratise se u sjecanje nase mahale, ulice, sokaci, kandilji, djecije igre …cak si opisao i vezene bluze koje su vrijedne zene svojim rukama vezle sa raznim dezenima…smejsak na licu se pojavi, hvala ti na tome…poooz i svako dobro. 🙂

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting