[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Horda bolesnika kreće se prema jugu,

meni Bog ne dade da vidim kamo će stići.

Uz mene ne traže niti jednu drugu

i sa mnom žele i u pakao ići.

 

Svi što se lijepe za moje misli

što ih posvećujem Bogu svakim danom,

uvijek izgledaju Bogu mom suvisli,

a Bog mi ih daje već zorom ranom.

 

Neću se ljutiti ako me preskačeš

jer to samo znači da si zdrav i svet.

Kada ostaneš i pored mene plačeš,

srdim se na ovaj vrli, vrli svijet.

 

No, čemu služe moji vidici

kad moram pobjeći uvijek u osamu?

Čemu ja služim u cijeloj priči,

da li sam ikome rastjerala tamu?

 

Kako da Te molim, Bože, da budu jedno

svi oni što gone ljude na jug

i kako prihvatiti to stanje grešno i bijedno?

Da li zaista postoji začarani krug,

 

onaj u kojem se u mukama umire?

Ti želiš, Oče, da se svi ljudi spase,

a meni sotona energiju ubire

dok Tvoje zrake mi dane krase.

 

Samo Te molim za sve koje si mi dao

i za sve koji će se hordi priključiti.

Navijestila sam Te sotoni i on je pao…

i to me jedino ne mora nikada mučiti.

19.07.2015. 07:05

 

 

 

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting