[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Pjevati u suton izgleda najsigurnije.

Uzeti na sebe odgovornost laka umora,

pospanosti koja izgleda najtmurnije;

znati dati blagoslova, a ne puno ukora

 

i propješačiti sve putove do postelje.

Otići polako stazama slabašnoga poriva

i prijeći staze sve do obećane fotelje

za koju mi uzmanjka duhovnoga goriva

 

jer je uvijek radni stol u pripravnosti

dok na postelju se ne stigne ni sjesti.

Ne pjevati sve što nije za uho javnosti,

zaslužiti tu glad i umor čiste savjesti;

 

zamišljati zalaske, a gledati na istok,

ne vidjeti mjesečinu nego samo crnilo,

a to s poezijom nije nešto sasvim isto;

vidjeti tu neko nebo koje sad je grmilo.

 

Naći posla svojim nemirnim rukama,

naći onu krajnju temu koja dublje tone

kad ju više iskopavaš na mukama

što im nitko ne vjeruje makar jako zvone;

 

opisati staračku nemoć i bolest uzaludno

jer ti duh uporno pretražuje po eliksiru

što ga nosiš kao zapovijed i srce trudno

kako mogao bi biti svježi pjesnik na uviru.

 

Tada suton već ti predaleko i prebrzo prođe,

tada već je tema iscrpljena, u zaboravu ostala

i više nema one snage koja u početku dođe.

Pjesma je, kakva bila, sasvim sama postala.

10:09.2015. 00:01

 

Odgovori

Subscribe without commenting