[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Zašto nema rijeći koje lijepo zvuče?

Dok sve se pretvara u viku i galamu

Danas se ništa ne razlikuje od juče

Ovi  ljudi svjetlo skrivaju u tamu

 

I dok naši osječaji umiru u nama

A cjeli  život čine samo  pravila

Svaki dan se bojeći  glasina i srama

Sudbina nas  odavno u kaveze  stavila

 

Sad svi   virimo iz svojih kaveza

U šareni svijet prepun izazova

Od  kad’ nas ona čvrsto zaveza

Da ništa ne možemo početi  iznova

 

A vrijeme teće sve brže i brže

Dani i noći stalno se smjenjuju

Dok pisari Božiji uvjek knjigu drže

I  što god uradiš u nju zapisuju

 

Svi osječaji naši izviru iz duše

I misli tjeraju da im vjerno služe

Nova saznanja ona stara ruše

Život sekund traje  ili malo duže

 

Stvoritelj moj mene odgaja

Od svih nevolja i belaja štiti

Sve se po Njegovoj odredbi događa

Ništa se od Njeg ne može skriti

 

Dade mi smiraj i čistoću vjere

Posebnu spoznaju i tajna otkrića

Jer On je Milostivi što daje bez mjere

Onom ko ga vjeruje i stalno velića

 

Sad’ u  ovom sičušnom tjelu insana

Što se s’  dunjalukom  mući i pati

Moja je duša ko kosmos prostrana

Sva Božja stvorenja u nju mogu stati

Autor Nisvet

Ova objava ima 3 komentara

  1. Lijepo je imati osjecaj da je dusa kao kozmos prostrana i da sve duse mogu stati u nju.. pjesma o samospoznaji i spoznaji neceg veceg od nas samih … zanimljivo, da razmisljati, i dalo bi se diskutirati

  2. borba sa svijetom… lijepo si ga prikazao, kavezi, mogućnosti i tvoje oslobođenje…

    jedna sitna napomenica, sa najboljim namjerama… osjećaji su osjećaji, ne osječaji, i ne teće nego teče… nemoj mi zamjeriti, život je za učenje 🙂

    lijep pozdrav 🙂

Odgovori

Subscribe without commenting