[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Svakom se vrijeme isto piše u raskoraku ovoga grada. Lako je bilo probuditi tvoju čežnju na obali karibskog mora. Tvoja crna kosa, čari tvoje crne puti udahnule su zvijezde one večeri uz more. Ibrahim Ferrer i Omara Portuondo pjevali su nakon sutona; Quizás (Možda). Možda smo stvarno trebali umrijeti u plamenu kubanskih nota. Sjećaš li se nježnosti, sjećaš li se iskrenosti? Oprosti što sam nestao dok si spavala na pješćanoj postelji, ispod srebrnog mjeseca. Čak je i plima ukrala moje tragove, taj posljednji dokaz moga postojanja. Još uvijek sanjam tvoje poglede na karnevalu, tvoju novu haljinu boje purpura, one sparne noći. Pamtit ću vječno klupu i miris tvojih poljubaca na trgu Parque Céspedes dok su plakale gitare zbog jednog očekivanog zbogom. Uvijek ćemo imati Santiago. Siempre Lucia.

Autor Pippo1906

Odgovori

Subscribe without commenting