[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ugledao sam te ispred crkve São Domingos, gledala si u crveno nebo i pospano sunce. Tvoje sandale bez pete pisale su tvoju skromnost po kamenim pločama. Kao da si znala što je ljubav. Amália Rodrigues i njezina “com que voz” ( s tim glasom) odzvanjala je Rossio trgom. “Meu fado” tvojoj je ljepoti poklonila skrivenu nostalgiju. Još uvijek u sutonima leprša mi tvoja haljina, dok nesvjesno plešeš na prstima, kao te srpanjske večeri. Tvoja duga kosa, kao tempera čežnje, obojala je svaki trenutak dok sam upijao tvoje pokrete. Grlio sam te tada u mašti, imaginarni anđele; i zamišljao tvoj glas dok mi šapatom govoriš: “odvedi me”. Izgubili smo se u vremenu, ljude su zamijenile ulične lampe, golubove je ukrala noć, ulični svirači su pjevali o rastanku. “Ujutro odlazim u Fatimu” –  rekao sam zvijezdama. Tko zna, možda mi se i tamo ukažeš, gospo lisabonska. Espero Yolanda, espero.

Autor Pippo1906

Odgovori

Subscribe without commenting