[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Danas te slutim kao neizgovoreno obećanje u maestralnoj kadenci tvoje šutnje; u bravurozi kolorature sitnih, gotovo nezamjetnih koraka tvoga bijega što me vuče za sobom, razbija o zidove naše nedovršene historije i pretapa dahom u samo tebi čujne alikvote.

Skoro da se prepoznajem u tvom osmijehu zbog kojeg dišem.

Zamalo da se i ogledam u tvom pogledu zbog kojeg vidim sve one budućnosti koje nismo; sve one tajne koje jesmo; sve one dodire koji smo bili; sve one riječi koje nismo trebali biti…

Za sreću, nad kišnom promenadom moga srca, zraka mjesečine.

Kao putokaz.

Posted by ilumminati

This article has 14 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting