[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Kako mora biti teško duši
koja vječnoga života nema trag,
koja svaki polet brzo sruši,
koja ne zna kako Stvoritelj joj blag

namijenio je carstva nepregledna.
Kad bi samo zamoliti znala,
vidjela bi lica sveta i prečedna,
ćutila bi koga radosno je zazvala,

Onoga u kojemu je vječni nastanak,
vječna volja vratiti se domu starom
i u kojem nalazi se obećani stanak
što ga Bog uredi da bi bio vječnim darom.

Već bi istog trena našla se u Bogu,
u Njegovom ljubavnom i pravedničkom krugu
kao dionica vječnosti u rajskom logu
jer je Spasitelj joj dao da pobijedi kugu,

nevjeru i bijedu, strahove i jad.
Duša tada našla bi se na visini
na kojoj se sastavio sveti velegrad
od svih duša koje klanjaju se Istini.

Zamisli da možeš pravednikom biti vječno
i da za čas nađeš sebe živim stvorom
koji nema negativu, nema više grešno srce niječno
nego uspinje se neprekidno Božjom gorom,

a nikada Boga ne može sustići;
ipak slavno gleda Ga u lice
i za uvijek može Kristu bliže prići,
i s blaženstvom uvijek pasti nice,

samo zato što i sama duša ljudska
bogom postaje tek tamo i tek tada
kad dopusti da joj spadne ta zemaljska ljuska
što joj smeta da se Bogu nada.
‎petak, ‎18. ‎kolovoza ‎2017. 19:47:20

 

This article has 2 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting