[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Osjećam opet vjetar

u jedrima mojih lađa

i opet u nepoznato,

bez sjevera i juga,

bez potrebe za povratkom

i bez snage za daljinom,

samo plovim…

s morem u očima,

s nebom među prstima,

tajnom na usnama,

a znam

da ostavljam za sobom

pisma nepročitana,

a istinom ispletena,

jastuke razbacane

po postelji mojih snova

i iskre nezapaljene

u bajkama sudbine,

ali nosi me taj vjetar plovidbe,

vuče me ta daljina,

bez sidra,

samo pučina i ja,

tražimo one poznate obale

gdje su u pijesku još tragovi

gdje skriveno je blago,

ni jednom gusaru poznato,

ni u jednoj mapi ucrtano,

samo skriveno u nama,

i u njemu se

svjetlucaju dijamanti

noći naše zagrljene,

crvene se rubini

ružinih latica na jastuku,

plave se safiri

svih svitanja dočekanih

i samo jedan jedini prsten,

u kojem smo zarobljeni,

u zjenici oka spojeni,

u krugu,

početka i kraja,

kraja i početka,

dočekani

u beskraju plovidbe

i poljupcem zadnjim

na usne otisnuti.

Tom blagu,

tim tragom plovim

tražeći te…

a more mi šapće:

Umiri se,

prepusti se vjetru

i mojoj morskoj pjeni…

mi znamo tvoj put…

do početka i kraja,

kraja i početka,

samo plovi!…

Posted by vila

This article has 15 comments

  1. Dovoljno je samo zastati,oslušnuti pjev mora,uroniti u plavetnilo,i odvesti pogled u daljine plavog beskraja!Kad čitam o moru,nekako se raznježim!Osmijeh za stihove,pusa na obraz!

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting