[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Proplakane noći

i snuždena srca,

romon tišine

i prodoran huk sove,

u zatišju moga malog gnijezda (moje sobe)

ustrajno gudile su gusle tuge

i ključale u rogove môre.

Vrelo srce pod pepelom izgorjele grude sije,

ispod površine mora blješti blago Flore,

još uvijek drhće,

još uvijek kuca

i krv mi u sljepoočice vraća

tvrdi kamen mladosti moje.

U meni ključa i vrije poezija boga,

kolike sam noći proplakao u naručju naricanja,

koliko je snažno srce bilo

kada sam stvarao pjesme u noći tijesne.

I umro sam da bih plodio život rime

i zakapao sam svoje vrijeme u hladne zime,

bio sam od svoga boga imanentan,

bio sam inaugurentan.

Pjesma je groznica, prokletstvo.

Ona je ljubav što grize,

te žudnja za boljim svijetom što tjera vrijeme u krize.

Pjesma je vještica što srce čarolijama para

i ostavlja ravnodušna bolesnika u povojima

da prostranstvima neistraženih od ljudske skuti

hara

i luta kao pustinjak.

Autor Zoran Hercigonja

https://s.gravatar.com/avatar/c730048011cfc2b641d04c3293252048?s=80

Website: http://zoran-hercigonja.webnode.hr

Odgovori

Subscribe without commenting