[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Sinoć sam opet usnula tvoje oči,

kako se tope po mojim prsima,

upitalo me jutro šturo,

gdje li je moja pustinja?

 

Rijeke su mi u snovima tekle,

preko suhih usana,

naša ljubav u ovom svijetu krvava je pustinja!

 

Vatreni oganj izgara svaku vlas mi kose,

čuvari devet krugova pakla u bezdan crveni te nose.

 

Svaki put kad šaptom si, toplio mi tabane  blijede,

slušala sam druge riječi, one iskrene što slijede.

 

Volim te, lažem te,  zvučala je pjesma pesimizma,

tvoja pažnja mojoj koži daleko od realizma.

 

Nikada ne naježih se, od tvog dodira prsta,

naša je  ljubav imaginarna izumrla vrsta!

 

 

 

 

Autor Lucy Fer

Ova objava ima 7 komentara

  1. I dalje kada pokušam zamisliti tvoje riječi , uvijek ostanem bez teksta. Valjda je to tako suđeno , onaj tko ima tu moć nikada nece biti ispod onih koji samo pokusavaju da budu takvi ! Poput Josipa ! 😛 I da , lijepa stranica , pokusat cu biti prisutan .

      • Ali ostala si na njemu , pokusala si se drzati onog vlastitog sna , onog sto volis i sto te prožima iznutra. Ostani tu gdje jesi , to je tvoj zanat , da si bila pametnija .. da si bila .. Isplela bi zivot u mladom krilu , i sad bi bila na mjestu , znala bi gdje stojis , nasla bi neki svijetliji put siguran sam , no da si bila. sad je vec gotovo.. donijet ce zivot nesto drugo..

Odgovori

Subscribe without commenting