[Ukupno:5    Prosječno:5/5]

Mora da je negdje izgubila jato

dok slomljena leži kraj puta

na krilima joj prašina i blato,

gleda u nebo i tužno cvrkuta

 

Pomjera se teško, pokušava da leti,

podignute glave gleda u visine

kiša na nju pada i oluja prijeti

a tako silno želi u zrak da se vine

 

Odnio sam pticu da  odmori

pustio je potom da odleti

a ona se samo odnekud stvori

skakuće, pjeva, na rame mi sleti

 

 

Autor Sani

Ova objava ima 4 komentara

  1. Jednostavno lijepa pjesmica o zahvalnosti i tog bića koje zovemo ptica, o zahvalnosti koja i nas ljude, tako zakopane u ovim porocima modernosti, podsjeća šta je ljudskost, šta je osjećaj za drugoga… I, još nešto: lijepo je misliti, opet, u ovakvim vremenima, na takav način, na način čovjeka koji osjeća… Pozdrav! Milenko.

Odgovori

Subscribe without commenting