[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Vidjela sam cijelo jato ptica, samo je jedna letjela iznad nas, samo je jedan pogled dovoljan da obuhvati dio neba i kuću pored puta. Izašla sam iz ureda po kavu, mislila sam da se više nikad neću vratiti. Zrak je bio zagušljiv, tijela su bila prekrivena, i taj prolaz išaran grafitima, podsjećao me na otok moje majke. Zašto, ni sama ne znam, ali jedna me pjesma prati od ranog jutra.

Stariji gospodin koji me često odmjerava ima nešto čudno i zbunjujuće u očima, hvata me strah, iako se žene danas bolje snalaze u ovom kaosu, nikad nisam sigurna što se može dogoditi. Vadim mobitel i … priznajem da sam pomalo uplašena…

Dva psa trče oko fontane, igraju se i skaču preko vode, treći se odmara usred cvijeća na kružnom toku. Tek kasnije vidjela sam da je mršav i da zapravo ne shvaća što se s njim događa.

Treba odbolovati tugu, a ja se još nisam riješila same sebe, one djevojke otprije, mislim, nekog svog statusa koji je i tada bio pomalo upitan. To da nisam više vitka, i što nemam besprijekoran ten pomalo me zabrinjava, ali se sjećam da je taj tip navodno rekao kako ga izluđujem. Tek kasnije saznala sam da je to onaj isti neugledni starac, koji je odavna prevalio četrdesetu.

Sada već gledam sebe nekim drugim očima, onaj titravi smiješak, kojeg svi primjećuju osim mene, duga kosa, velike zelene oči i „fatalno“ držanje, to je taj čovjek mislio reći mojoj staroj poznanici, a kako je bila subota ujutro, njena se misao jednostavno izgubila u žamoru glasova i sunca.

Miris kave kao da me budi iz ovog oblačnog polusna, ja ne želim ništa naročito, a kamoli nekoga izluđivati, pa ipak, već neko vrijeme osjećam kako vrijeme protječe nešto brže nego što bi trebalo. Kažu da to dolazi s godinama, da je to samo iluzija, jer psi nemaju osjećaj za vrijeme i kada padne kiša neće potražiti zaklon.

Smijem se prijateljici koja me zaustavlja ispred izloga, ona je puna komplimenata, te oči iza nas, buka koju uopće ne čujem, vraćam se konačno u ured ili vraćam se negdje, možda doma, možda opet natrag kroz neugledan i mračan prolaz išaran grafitima.

Dva psa trče oko fontane na praznom trgu, kiša je već počela, njihova igra je neodoljiva, bezazlena, ali ozbiljna, nepotrebnoradosna slika dana… stanem i čekam da zapalim cigaretu koja mi je gotovo ispala iz kutije

Dva tipa su prošla kraj mene, onaj drugi je visok i zgodan, i gleda me ispod oka, prozirnobahato, možda se okrenem i vratim, možda se on okrene, i pripalim cigaretu. Kava je još topla, ona me žena ubija, to je šapnuo dok je kraj mene prolazio u autu. Vozio je neobično sporo, taj stariji gospodin, i gledao pomalo čudno, kao da ne gleda u mene već u ptice koje su prekrile onaj dio neba koji se još uvijek otvara prema već sasvim blijedom, gotovo ugaslom svjetlu.

Autor drgligora

Rođen u Pagu. Završio Filozofski fakultet u Zadru. Doktorirao na Filolozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslodavac HRT.

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting