[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Raširio je svoje duboke, smeđe oči gledajući je na tom jastuku, na kojem je bila razmazana šminka.
Prvi put je vidio tugu u njenim očima. -Zašto si najednom zašutjela?-upitao je S.Gledala je tupim pogledom
u staru, ofucanu vazu sa umjetnim cvijećem. Nije znala što reći. Valjda joj se sve skupilo i napokon slomilo
u njoj. Nije znala kako da mu počne pričati svoju priču. -Žao mi je, moglo je biti puno bolje-rekla je tihim
glasom i okrenula glavu na drugu stranu. Prilbližio joj se i sasvim nježno maknuo pokoji pramen s njenog lica,
pazeći da joj kosa ne bude sasvim mora. Volio je njezinu kosu, dugu i valovitu. Crnu. Volio je zapravo već
dugo njezin osmijeh koji mu je ostao u sjećanju. -Znaš, još davno sam razmišljala o tebi-rekla je i sjela na
krevet. Pokrila se plahtom iako je bilo poprilično vruće u prostoriji. -Davno sam razmišljala, potajno te
gledala, ali nisam se usudila reći. Nisam mogla zbog Davida i Ivone. -Kako o meni? Ne shvaćam te? Samo se
nježno nasmijala i izgubila pogled na istoj onoj plahti dok je grizla donju usnicu. -Imaš tako lijepe usne,
mislim da ljepše nisam vidio. Možda misliš da ti pričam otrcane fore i da si mi zadnji vlak nakon što se
nismo vidjeli punih petnaest godina. Ne želim da zvuči tako. -Gle, prijatelju-rekla je-nije lako s nama,
umjetničkim dušama. Ti ne možeš znati koliko sam ti pjesama napisala, koliko puta sam žudjela za tobom,
na metar od tebe. Ne možeš znati. Nisam ti htjela reći. U njezinoj glavi se odigravalo tisuću scena.
Jedne večeri, nakon njihovog susreta odlučila mu je reći. Još davno. Pomalo je zvučalo nepristojno i neumjesno,
pomalo sramežljivo,ali ispunjeno nježnošću. -Znaš, već dugo sanjam o tebi. Zapravo ne jedem i ne spavam, a
kad spavam sanjam te. Molim te, ne govori nikome-napisala je i dodala smješka. Nije znala treba li pobjeći,
nije mogla ni naprijed ni nazad. No o svemu tome je davno razmišljala, petnaets godina prije. -Hoćemo se naći?-
pitao ju je. -Nađimo se sad, za sat vremena, idemo samo popričati. Stala je i razmišljala. Nije imala puno
vremena. -Pa hajde, može. Pokupiš me za sat vremena ispred kuće? -Može-rekao je.
Bila je topla noć, ljeto. Došao je u dogovoreno vrijeme na dogovoreno mjesto. Sjela je u njegov auto,
nije rekla ni riječ. Puno joj se stvari motalo po glavi. Njezin muž, prije svega, koji je ostao kod kuće spavati
iako nije bilo kasno navečer. Što ako je uhvati u laži? Razmišljala je. Što ako sazna gdje je otišla, da nije
zapravo kod prijateljice na trač-partiji, nego je otišla reći njegovom prijatelju što osjeća prema njemu,
kako ga gleda zadnje tri godine, od kada ga je prvi put vidjela, kako ne prestaje zamišljati njega dok je muž
na njoj. Stali su na kraju grada, u blizini rijeke i sjeli na klupu. -Što ćemo, Martina? Mislim da bi za tebe
bilo najbolje da mu kažeš. Da spasiš svoj brak. Ipak, vi imate dvoje djece zajedno, a to nije mala stvar.
Ne smiješ njih izdati. Tada mu je zazvoni telefon. Mama ga je zvala. -Dobro, odnijet ću im-rekao je i poklopio
slušalicu. -Što ćeš im odnijeti? -Stigao vam je duhan, rekla je mama. Eh, da zna da sam sad tu s tobom i o čemu
razgovaramo. -Znaš-rekla je-ja se sama ne mogu boriti s tim. Previše si tu-rekla je tiho, gledajući u beton,
pokazujući na srce. Previše si u meni, a da toga nisi svjestan. Ne znam što ćemo. Ne mogu mu reći. Već je bilo malo
prohladno, predložio je da odu. Nisu ništa riješili. Došli su do auta i sjeli. -Vidio sam one poruke-rekao je
sa smješkom na licu. -Kakve poruke-upitala je zbunjeno. -Tvoje poruke na Teinom mobitelu-smješio se i dalje.
Shvatila je to kao ruganje ili nešto slično. -Vozi me kod Tee. -Neću-rekao je. -Vozi me ili ću nazvati taksi i sama
otići!-izderala se na njega, a zapravo joj je bilo strašno neugodno. Tada je zaključao auto i ponovio da neće.
Sjedili su tako, ona se skupila na suvozačevom mjestu i šutjela. Od muke, valjda. Upalio je auto. -Vozim
te sada kući. Usput, dok su čekali na semaforu rekla je: -Znaš, ipak bi se mogli malo družiti. Zašto ne,
možemo otići kupiti vino neko, tu na benzinskoj. Pogledao ju je, kao da je znao što smjera i pristao. -Dobro.
Hoćemo litru ili dvije? -Dvije-rekla je, sada se i ona nasmijala. Otišli su na osamljeno mjesto u njihovom
dijelu grada, gdje su oboje živjeli.
-Znaš, da si muško, ti bi bila moj najbolji prijatelj. Nikada nisam rekao neke stvari nikome, kao
tebi večeras. Valjda mu ulijevaš povjerenje. Možda zato što si i ti tako brutalno iskrena. Osjetila je da
će se nešto dogoditi, nešto što će joj promijeniti život. Već je bilo kasno, a njoj se nije išlo kući,
mužu koji je ionako po čitavi dan ili radio ili spavao. Ne da joj je bilo dosadno s njim, nego više nije bilo
iskre, žudnje, nježnosti i želje. I to je bilo obostrano. Možda nije ispravno reći da “više” nije bilo.
Možda jednostavno nikad ni nije bilo. -Znaš-rekla je- problem pravi je u tome što sam se morala udati za njega.
Nisam ga voljela. Ona mladenačka glupost je za to kriva. Znala sam ga samo dva mjeseca i ostala sam trudna.
To je bilo jedino što su moji očekivali od mene, da im na taj način operem sebe u njihovim očima. Upalio je
neki CD, sa nekim starim pjesmama. Već su dobrano popili onog vina, a on ni sam nije bio svjestan da ju je
tu večer po prvi put pogledao na nedozvoljen način, da ju je pogledao kao svoju, iako je znao da to nije istina,
da to ne može i ne smije biti tako. Nekako je sasvim spretno i valjda je samo ona mislila da je i neprimjetno
stavila glavu njemu u krilo dok je još uvijek sjedila na suvozačevom mjestu. Taj ga je njezin potez vjerojatno
malo iznenadio, no prihvatio je igru. Počeo se igrati s njezinom kosom, mazeći je po vratu. Već je valjda bio
umoran i pomalo je htio spavati. Ležala je tako neko vrijeme i odjednom se ustala. Pomazila ga je po licu
i bezijedne riječi poljubila. Prvi put je osjetila kako muškarac drhti u njezinom naručju. Dugo da je ljubila
i slušala jake otkucaje njegova srca. Odmaknula se: -Vidiš, o tome ti ja pričam. Baš o tome, o kemiji među
nama. Nasmijao se i pomislio kako to ne smije raditi, ali nešto mu u njemu nije dalo mira. Gurnuo ju je sa
sebe i spustio sjedala u autu. Naslonio je na zadnje sjedište, legao na nju i sa žarom u očima joj je rekao:
-Želim te sad, želim te cijelu! Ona se samo nasmijala na to i pokazala mu da su joj oni dani u mjesecu.
Kao da je vrag zna, baš joj je taj dan došla menga, baš je tada morala doći čak dva dana ranije. -Nema veze,
ne smeta mi to! -Ma daj dobro je, ne želim da se to dogodi, ne ovako dok smo pripiti i dok imam taj uložak
u gaćicama. Nastavili su se ljubiti, maziti i tako satima. Već je bila gotovo zora, morala je kući. Otišli su
i dogovorili se da o tome nikome ni riječi.
Spavala je samo nekoliko sati, odvela djecu u vrtić, a muž joj je otišao na posao, radio je popodnevnu
smjenu. Nisu mogli dočekati da se jave jedno drugome, da se vide. -Znaš, moram na put, vdit ćemo maloga
da napokon upozna tatinu rodbinu. S kumovima idemo, noćas putujemo. -Dobro, hoćeš li misliti na mene tamo-
pitao ju je. -Hoću. Tu noć nije uopće spavala. Krenuli su u četiri sata ujutro, na put dug barem pet sati.
Sjedila je sa mužem i sinom na zadnjem sjedištu kumovog automobila i pokušala spavati. Sanjala ga je,
znojila se i drhtala. No nitko ništa nije primjetio. Ni kumi još nije ispričala što je bilo večer prije.
Koliko joj je bilo drago što se nije dogodilo ništa više od poljupca, toliko je žudjela za nečim više.
Vozili su se tako nekoliko sati i stali da popiju kavu. Njezinom mužu niej bila ni malo čudna onako sva ozarena
od poljubaca i dodira njegovog prijatelja. Otišla je nakratko do wc-a, iako nije morala ići i povela Mariju, kumu
sa sobom. -Marija, nisam zaljubljena, ja njega volim , ja želim biti s njim-rekla je kumi sva ushićena. Predugo mi
je bio samo san, a to mi se sad može ostvariti. Joj, što da radim Marija, što ću sad? -Pazi da ti Marko ne sazna.
Ako će ti to biti avantura, može ti proći da se nikad ne otkrije, od mene neće čuti to budi sigurna.
Nastavili su se voziti prema Sarajevu, kako bi pojeli ćevape i popili kavu na Baščaršiji. Zatim su otišli
do tete njezina muža.Cijelo je vrijeme razmišljala o tome kako ni ona nije tako drhtala u nečijoj blizini,
nije nikada. Kako ga želi, a ne može ga imati. Zapravo tog trenutka nije imala nikakav plan. Navečer se muževa
obitelj okupila, dugo se nisu vidjeli, svi su bili ushićeni oko malog Davida. Bio je to pametan, ali jako
istraumatiziran dječak. Valjda je tako svakom djetetu kojemu se roditelji ne poštuju i ne vole. Jedva je čekala
samo da se vrati kući, da ga opet vidi. Nakon dosadnih nekoliko dana vratili su se. Tu večer je došao on,
donio je onaj duhan o kojem je pričao. Pozvonio na vrata, a njezi muž mu je otvorio. Ona se skamenila. Bilo
je oko deset sati navečer. Samo je tiho rekla “Bok!” na njegov pozdrav i ostala za računalom. Tresla se.
Htjela je pobjeći iz svoje kože. Nakon petnaestak minuta je otišao i ona je znala da će joj se javiti čim dođe
kući. -Želim biti s tobom-rekao joj je. Ali ni jedno nisu znali ni kako ni gdje. -Sutra ćemo se naći, doći ću
po tebe-rekao je. SLožila se. Zapravo , sutradan je odvela djecu kod mame jer je bilo vrijeme da počne raditi,
a radila bi po čitav dan. Mužu je rekla da će izaći s prijateljicom, da će vjerojatno i spavati kod nje. On
nije imao ništa protiv. Valjda joj je vjerovao, a svakako mu nije bila previše važna. Jedva je dočekala da
vidi Njega. Došao je pješice, po kiši i skrili su se u jednu malenu kućicu na dječjem igralištu. Ljubili su
se tako kao da nikada u životu nisu nikoga ljubili, kao da su oboje željni poljubaca. Nisu mogli biti vani,
bilo je hladno pa je on odlučio zamoliti Teu da budu kod nje tu noć, zajedno, u istom krevetu. Tea je ostala
malo zabezeknuta, nije ih mogla odbiti, znala ih je dugo i znala je što im se događa. Oboje su umirali od
želje. On, jer mu je ona bila prije svega izazov zbog toga što ju ne smije imati, a ona zbog toga što je
predugo o njemu maštala. I dogodilo se. Bila joj je to najljepša noć u životu. Bio je zapravo četvrti
muškarac s kojim je bila, a nikada nije bilo toliko strasti. Nježnosti u isto vrijeme.
Tih dana ni sami nisu znali što su zapravo željeli, počeli su se i malo prepirati. Možda joj nije
vjerovao da je njezin muž nakon njega nije ni taknuo, poljubio, bilo što. Nije to mogla raditi. Nije ga
htjela izdati. Jednu večer kada su se opet našli, pitao ju je: -Želiš li da nema Marka, da budemo samo ja i
ti? Pognula je glavu koju joj je držao i počela plakati. -Da, želim-rekla je nepogledavši ga, zatvorenih očiju.
-Pogledaj me, Martina-rekao je, no ona nije htjela. -Pogledaj me sada-i ona je podigla glavu. Znaš i ja to želim-
rekao je. Dugo su tako stajali zagrljeni. Bez riječi. Ipak, imala je taj brak i dvoje djece iz njega. Nisu znali
kako riješiti problem da budu zajedno. Otišla je kući jer je bilo već kasno. Njezin muž je već spavao, a ona je
legla u dnevni boravak. Valjda ju je čuo kako ulazi, bilo je već oko tri sata u noći i bijesan ustao. Uplašila
se jako. -Gdje si bila do sada?-vikao je. Nije znala što bi mu rekla. Počeo je vrištati, nije mu bilo jasno zašto
se tako dugo udaljila od njega. -Reći ću ti ujutro. Smiri se. Otišao je u svoj krevet i zaspao, valjda.
Sutradan, oko podne, dok ju je muž gledao s upitnikom iznad glave nije mogla više izdržati. -Moram
ti reći nešto-tiho je rekla. Nešto se događa. I ne mogu to više kontrolirati. Muž je shvatio da se radi o
nečem ozbiljnom i sjeo na stolicu. Legla je na trosjed i okrenula glavu zidu.

Odgovori

Subscribe without commenting