[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Neodoljivo me privlačiš i uporno

da ti pričam, da ti puno, puno pričam.

Nije pričanje mi upitno i sporno,

ja te želim i ne mogu svojim  kričam

dohvatiti sve te tvoje darove i osobine,

moći tvoje, nježnu ljubav osjećajnu

širom svake naše, tvoje blagoslovine,

opravu ti barem dodirnuti sjajnu.

Ti si meni uvijek bio sve,

ti me učiš kao što ja tebi nešto značim,

sada si to priznao, pa neka je.

Brbljam samo zato da te još malo zavlačim.

Sjećaš li se, isto tako,

kada još smo bili djeca?

Kada ti dodirnu me polako,

kada prvi puta ti zajeca,

tiho i nečujno, samo meni znano?

Kada imala sam još i kose duge,

kada sve je bilo opisano,

kad niz lice ti si stvarao mi pruge?

Lahori su oko nas se svijali,

a ti me dodirnu svojom nevinošću.

Vjetrovi su silni brijali,

ti odvede mene planinskome višošću.

Znam da nemamo albume krhke

jer nam nisu sasvim neophodni.

Dovoljne su ptice naše prhke,

štoviše, i naši vrtovi svi blagorodni.

2014-02-01 18:21

Odgovori

Subscribe without commenting