[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Izoliraš me i udaljavaš,

postojanošću svoje istine moju pobijaš.

Vrijeđaš me polako i sa ciljem,

tvojom nakanom svoju bol krijem.

Nije više važno,

ne vrijedi ništa što bi pobudilo strast,

začepilo sve rupe moje dobre volje

što do mozga stvaraju kanale.

Sad se tješim iako znam što je bolje,

tvoji mi poljupci u suštini i ne fale.

Plešem i gibam se u ritmu muzike,

ona me čuva kao svoje dijete.

Tišina i muk nisu ništa naspram vike,

vatrenog ritma i struje što mami pokrete.

Samo sam kostur i nešto sitno kože,

pokoja kap krvi što se kad iscuri

brzo osuši i na suh pod liježe.

Rekoh ti, odgurni me, ojačaj me;

ako tako hoćeš budi jači od mene,

al se sjeti da si lijego kraj mene,

da si bdio gledajuć me usnulu,

i pomišljo nisi na želje daleke.

Imao si ono što drugi  nemaju,

a to je mene cijelu i vatrenu.

Posted by JMaraa

This article has 1 comment

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting