[Ukupno:2    Prosječno:5/5]

Priča počinje zavijanjem na mjesec ili možda još u Leonovom djetinjstvu, kad ga je majka plašila vukodlacima ako nije htio odvesti ovce na pašu. Govirila mu je da će, kad se smrači i zasja mjesec nad Alpama, kroz guste šume vitkih ariša vukodlak doći po njega, odnesti ga na proplanak iznad rijeke Rhone i pojesti na mjesečini. Leon sad ima 17 i još uvijek vjeruje u tu priču. Možda mu je majka trebala reći, prije nego je prošlog ljeta umrla od tuberkuloze, da vukodlaci ne postoje.

Ima od njezine smrti već 280 ljeta, ali priča počinje zavijanjem na mjesec.

Na zabačenom mjestu, podalje od ceste, stara je kuća u kojoj Leon živi sam. U ćeretu kraj kuće je stado. Šest janjaca, šest ovaca i jedan ovan. Stado se iz noći u noć smanjuje, a u bašči koju je sadila njegova pokojka majka više nema krumpira, bundeva, cikle i mahuna, nego trava. Trava i jedan veliki kotao pod kojim pucketaju suhe grane ariša. Iza kuće, na paši podno zapadnih Alpi, Leon zavija na mjesec. Oponaša vukove iz planine i čini mu se, dok zavija, da mu po rukama rastu velike crne dlake, a nokti mu svake večeri postaju sve veći. Leon istovremeno osjeća snagu i glad, taštinu i strah. Osjeća se kao vukodlak…

Odlazi do ćereta, zgrabi jednu ovcu i ovaj put ju, umjesto nožem, zakolje kandžama i zubima pa ju ubaci u kotao da se kuha. Svake se večeri ovca kuhala sve kraće. Da je tad zgrabio janje možda ga ne bi ni kuhao. Dok voda kipi, Leonu kao i uvijek, cure sline iz usta i gleda u kuću na brijegu nedaleko od njegove. Tamo žive njegovi prvi susjedi, gospodin Blanc sa svojom ženom i kćerkom iz prvoga braka, Natalie. Ona ima jednako godina kao i Leon i uvijek mu se je sviđala, ali nikad nije našao dobar način da joj to pokaže pa ju je u djetinjstvu čupao za kosu i govorio joj da je raščupana ofca, a njezine mačke, kojima je zavidio na svoj brizi, pažnji i ljubavi koju su dobivale od Natalie, gađao je kamenjem ili bi im, kad neku uspije uhvatiti, zavnuo vrat, iskopao oko ili odrezao rep. Jednom ga je gospodin Blanc našamarao kada je vidio što radi mački i od tada strogo pazi da se taj maloumni i poremećeni mladić drži što dalje od njegove kćeri.

Slijedeće se jutro Leon osjećao više kao otrovan štakor nego kao vukodlak. Do podneva nije mogao ustati iz kreveta zapovraćanog ovčetinom ili, bolje rečeno, ovcom jer bila je sirova. Kad je uspio ustati i izaći van vidio je Natalie. Bila je na brijegu, ispred svoje kuće, vješala odjeću na štrik. Njena plava kosa je poput mokrog rublja lelujala na vjetru i izgledala je zanosno. Leon je krenuo prema njoj. Htio joj je reći kako ju voli, kako ju nikad više ne bi počupao za kosu i da ne izgleda kao raščupana ofca nego kao alpska vučica. Tek što se počeo penjati na brijeg, Natalie je osjetila smrad i okrenula se prema njemu. Bio je desetak metara od nje, izgledao je užasno i počela je vrištati, što je čuo njezin otac. Leon se uznemirio i zaletio prema njoj. Prije nego je gospodin Blanc izašao iz kuće, Leon je kandžama unakazio njezino lice i zatim počeo bježati u šumu. Blanc ga nije uspio stići i nestao je u gustoj šumi vitkih ariša.

Cijelo selo je već iste večeri saznalo što se dogodilo Natalie. Jedni su bili zaprepašteni, a drugi su govorili kako su znali da će taj mutavi pastir kad tad potpuno skrenuti s uma. Odlučili su da ga neće tražiti po šumama nego će ga pričekati da se vrati u selo, a Leon se vratio iste večeri i nije ga nitko opazio. Otišao je do svoga ćereta gdje su ovce spavale. Užetom je oko vratova zavezao šestero janjaca i izveo ih van. Krenuo ih je voditi u šumu, ali je onda odlučio isto učiniti sa ostatkom stada. Vratio se, zavezao dvije ovce, a kada je krenuo vezati ovna, ovome se to nije svidilo pa ovan skoči, udari ga rogovima u bradu i izbije mu nekoliko zubi. Leon je pao, a ovan ga je nastavio udarati i tako ga je isprebijao da je jedva živu glavu izvukao. Janjce je odveo u šumu.

Bilo je negdje oko ponoći kad se popeo na planinu i ugledao proplanak, baš onakav o kakvom mu je majka pričala priče. Nad njim je sjao mjesec, pod njim tekla rijeka Rhone, a na samom rubu proplanka rastao je samotan i vitak ariš za kojeg je Leon zavezao janjce. Spustio se do rijeke da ispere kvr i rane što mu je zadao ovan, i onu ovcu koju je povraćao po sebi. Dok se prao začuje blejanje janjaca, a odmah zatim zavijanje i režanje. Vukovi su rastrgali janjce na proplanku.

Leon se prišuljao natrag, skoro do proplanka. Popeo se na ariš. Da vukovi već nisu imali plijen vjerojatno bi on bio taj. Promatrao je čopor. Bilo ih je desetak, zavijali su na mjesec i jeli janjce, a nakon toga, dojmio ga je prizor kako se ogromni vuk, duge i crne dlake, pari sa bijelom vučicom. Zamišljao je da su to on i Natalie. Vučica je čak i imala poderanu njušku, ali sličnosti između vuka i Leona je bilo samo u njegovoj glavi.

Leon se probudio na drvetu. Čopora nije bilo. Sišao je i ošao do onog ariša na proplanku. Tamo su ostale samo kosti, krzno i užad. Ništa za pojesti. Bio je jako gladan i krenuo je niz planinu u potragu za hranom. Dugo je hodao šumom, a onda izbio na proplanak sa kojeg se vidilo selo. Bili su tamo, na pašnjaku uz Rhone, stado ovaca i pastir. Leon je odlučio da će pokušati pastiru maznuti jedno janje i zaputio se onamo. Nije to bilo daleko, za dvadesetak minuta je bio na rubu šume i promatrao pastira i stado. Pastir je bio neki debeli dječak, a njegove ovce su bile mršave. Leon je napao kada se dječak izvalio na travu da pridrijema. Došuljao se do njega i opalio ga kamenom po čelu, a onda ga uzeo za nogu i odvukao do prvih stabala ariša gdje ga je skinuo i počeo jesti od najmesnatijeg dijela. Nakon što se najeo, obukao je njegovu robu koja je bila kratka i široka, ali nije bila krvava i smrdljiva. Svoju je odjeću bacio u rijeku. U džepu hlača je našao nožić. Mrtvo tijelo dječaka je ostavio tu, na rubu šume.

Više nije razmišljao o hrani. Sjetio se alpske vučice, Natalie. Okolnim je putem, kroz šumu, krenuo prema njezinoj kući. Htio ju je odvesti na proplanak pa se pariti i zavijati na mjesec. Kada je prošao šumu bio je na pašnjaku iza svoje kuće. Ugledao je ćeret i odlučio se osvetiti ovnu. Prerezao mu je vrat pa se sakrio u travu iza kotla i gledao na brijeg gdje je gospodin Blanc cijepao drva. Satima ga je promatrao i bojao se prići bliže. Blanc je ljutito zamahivao sjekirom i udarao po drvima kao da lupa po Leonovoj glavi. Kad je Leon shvatio da neće moći do Natalie, otišao je u ćeret i pojebao onih pet ovaca. Blanc ga je vidio kada je izlazio, uzeo je pušku i pucao dok je ovaj bježao u šumu, no nije ga pogodio.

Te večeri je majka onoga dječaka, tražeći ga, ugledala njegovo tijelo. Pobjegla je vrištajući. Kasnije su se oko njega okupili ljudi, među kojima je bio gospodin Blanc, i doveli su mrtvozornika. Guzica je bila rastrgana, jajca i kurčića nije ni bilo i još nekoliko ugriza vidilo se na vratu, trbuhu i desnoj podlaktici. Mrtvozornik je rekao da bi se po tragovima kandži reklo kako je to učinila zvijer, ali da otisak zubi upućuje na krezubog čovjeka. Ljudi su kratko raspravljali. Nakon što su čuli što je o tome imao reći gospodin Blanc, zaključili su da je Leon kriv za užas koji se ovdje dogodio i odlučili da ranom zorom krenu u šume prema Alpama, da ga nađu i ubiju.

Leon je cijele noći, na proplanku kod samotnog ariša, zavijao na mjesec i tek je u zoru, kad su ljudi krenuli u potragu, zaspao. Probudili su ga njihovi glasovi. Bili su mu već vrlo blizu i nije imao kamo pobjeći jer je pred njim bila provalija.

Ponašli su ga, obješenog užetom za granu samotnog, vitkog ariša, kako visi iznad rijeke Rhone.

Posted by Herc

Živim pišem dišem Jedem molim volim

This article has 4 comments

  1. Na ebooks sam čitao neke priče od Maupassanta…pročitao sam i The wolf ali nista o likantropiji. O likantropiji sam citao samo u Enciklopediji nistavila
    Znam da ima puno mitova o francuskim vukodkacima i nadam se da nisu slicni ovome hahah
    Lp!

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting