[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Moje se riječi opet roje pjesmom,
osjećam,
proljeće miriše ispod lukova neba,
život moj se opet rađa

sa probuđenim notama sunca.
Ugasio se mrak,
otključali se bunari sreće,
gle, procvalo je,
procvalo je cvijeće.
Pelargonije, lobelije, narcisi, karanfili…
bojanka grada omotana u svili.
Crvena, plava, žuta,
upadljivo se grle
pored svakog puta.
I osmijeh je tvoj proljetna idila,
prošeći sa mnom uz rijeku,
mila.
Proći ćemo ispod stabla badema u cvatu,
dok te nježno ljubim,
dok te ljubim po vratu.
Pratit će nas putem glasne žabe
i na vjetru što se klate, visibabe.
Al’ šafran na reveru
tvog bijelog kaputa,

jedini je svjedok
našeg tajnog puta.

Autor Pippo1906

Ova objava ima 3 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting