[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

rukavice bijele navukli prsti
a vjetar brkom ledeni sonet
po mekoj kori ko šilom piše
do vode se savili kao za ponijet
pa diraju nebo dok pucaju krsti

kad proljeće sjedne na svoje mjesto
a ona opet: zabjeli ,prolista
frulu cu saviti od njezine kore
i slušati vjetra sonata trista

možda ću čuti i njene stihe
usnama sricane vjetru u grudi
možda ce rime nježne i tihe
proljeću mome reći da se budi

This article has 7 comments

  1. Dragi Duško,
    ovo mi je posebno, prošli me trnci:

    možda ću čuti i njene stihe
    usnama sricane vjetru u grudi
    možda ce rime nježne i tihe
    proljeću u meni reći da se budi

    Lijep ti pozdrav!

  2. Eto meni je sve jasno čak i “krsta” 🙂
    Predivni stihovi nade…očekivanja…želje za “proljećem”…jer u proljeće počinje život prirode pa zašto ne bi i naš iznova počeo…u novoj ljubavi,u novom osjećaju leptirića u trbuhu…
    Izdvajam posljednju strofu-fantastična mi je!
    Osmjeh ti ostavljam dragi Duško! 🙂

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting